Sadržaj svetkovine Presvetog Trojstva drugačiji je nego kod ostalih blagdana u crkvenoj godini. Dok većina blagdana slavi neki događaj, ovdje se slavi temeljna istina vjere o Bogu, koji je, kako Katekizam kaže, “jedan u trim božanskim osobama: Ocu, Sinu i Duhu Svetomu”.
Crkva i svaki vjernik, slaveći Presveto Trojstvo, zahvaljuje Bogu na djelima stvaranja, otkupljenja i posvećenja ljudskog roda i pojedinačno svakog čovjeka.
Ovim blagdanom ispovijedamo da je Bog nad svim, sve je po njemu, i on je u svemu. Nad svime kao Otac; sve je stvorio po svome Sinu; a u svemu prebiva u Duhu Svetomu. Vjerujemo da je sa svima nama milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga. Jer kroz sve što je za nas čini Bog se objavljuje kao Trojstvo.
Već na ulazu u crkvu, nakon što smo prstom dotaknuli blagoslovljenu vodu i prekrižili se izgovarajući riječi: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!“ ispovijedamo Presveto Trojstvo: vjeru u jednog jedinog Boga u tri osobe: Oca i Sina i Duha Svetoga.
I sav naš kršćanski život, počevši od krštenja pa sve do smrti nosi pečat vjere u Presveto Trojstvo. Bog Otac, njegov Sin Isus Krist i Duh Sveti k nama su došli u krštenju i nastanili su se u nama. U njihovo ime i u dijalogu s njima odvija se čitav naš život. Na pragu života bili smo kršteni „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ i na kraju života otputovat ćemo s ovoga svijeta opet u ime te božanske trojice.I kada god se znamenujemo znakom križa, svaki put izjavljujemo da smo spremni pripadati Presvetom Trojstvu.
Tajna Presvetoga Trojstva najveće je otajstvo kršćanske vjere, otajstvo iz kojeg je proizašla sva povijest spasenja. Objava tog otajstva najveća je novost koju je donio Isus Krist. Prije njega proroci su govorili samo o jednom Bogu koji je stvorio svemir da bi svoju ljubav izlio na sva stvorenja. Ali Isus je doveo ljude k spoznaji života i ljubavi u samom Bogu, odnosno doveo ih je do spoznaje zajedništva Osoba u Bogu. On nam je otkrio da postoji samo jedan Bog u zajedništvu ljubavi Triju Osoba. Bog Otac, Sin i Duh Sveti silaze zajedno k čovjeku i dolaze živjeti s njime. Bog dolazi k čovjeku u svoj svojoj stvarnosti i punini života i ljubavi, onakav kakav je u sebi i kakvim ćemo ga jednoga dana spoznati u blaženoj vječnosti.
Prvo čitanje – Izl 34,4b-6.8-9 dio je izvještaja o obnovi Saveza s Bogom pod Sinajem. Knjiga Izlaska prikazuje kako su Izraelci nakon odlaska iz Egipta došli pod svetu goru. Dok je Mojsije kroz 40 dana boravio na brdu objave, narod je sebi napravio zlatno tele. Dobivši od Boga obavijest da su njegovi sunarodnjaci počinili grijeh idolopoklonstva, Mojsije se požurio u tabor, razbio dobivene ploče Saveza, spalio idol na vatri i naredio strogu pokoru za cijeli narod. Uvidjevši da su teško sagriješili, sunarodnjaci su ga zamolili da ih zagovara pred Bogom. On se ponovo popeo na Sinaj te u ime grešnih sunarodnjaka molio od Boga oproštenje i izrekao prošnju da Jahve i dalje s njima putuje pustinjom i tuđim područjem do ulaska u obećanu zemlju.
Podsjećanjem na svoje savezničko milosrđe, ljubav i vjernost Bog najavljuje da oprašta svom narodu, te da ostaje i dalje saveznički zaštitnik svoga putujućeg naroda. Izraelci znaju da ne mogu doći u zemlju obećanja bez posebne Božje prisutnosti, da ne mogu opstati kao narod, vjernički narod. Iz ovog čitanja proizlazi da je Bog najprije saveznik zajednice, da putuje sa zajednicom, štiti zajednicu. Preko zajednice štiti i pojedinca.
Drugo čitanje – 2 Kor 13, 11-13 završni je odlomak Druge Korinćanima u kojoj je Pavao branio svoj napadnuti apostolski autoritet te poticao vjernike na izmirenje međusobno i s Bogom. Unatoč određenom stupnju posvađanosti te unatoč nevoljama življenja u svijetu, Korinćani su vjernički radosni. U takvoj – vjerničkoj, pobožnoj radosti trebaju ustrajati. Takva radost traži da vjernici jedni druge usavršuju i tješe. To čine kad se međusobno pomažu u dobru i u podnošenju zla, kad vide vremenite i duhovne nevolje bližnjih te im zbiljski pomažu. Radost se postiže i slogom te čuvanjem mira u obiteljima, u Crkvi, u građanskom društvu. Želeći vjernicima milost Kristovu, ljubav Očevu i zajedništvo Duhovo Pavao nam objavljuje da je Bog s nama kao svojim putujućim narodom. I to Bog kao samilosni Sin, ljubeći Otac i zajedničarski Duh. “Zajedništvo Duha” jest i Crkva koju Duh sabire i povezuje. To je Pavlova duhovna dimenzija nauka o Trojstvu.
Ovaj odlomak dio je Isusova razgovora s Nikodemom u Jeruzalemu. Kao sljedbenik farizejske teološke struje Nikodem nije mogao prihvatiti Isusov poziv na obraćenje radi nastupa kraljevstva Božjeg, a s druge strane priznavao je da znamenja što ih Isus čini potvrđuju Božju prisutnost u Isusovim riječima i djelima. Farizeji su naime naučavali da kraljevstvo Božje vjernici zaslužuju svojim dobrim djelima i vršenjem Božjih zapovijedi, a Isus je tvrdio da je kraljevstvo Božji dar kojemu se ljudi trebaju ponizno otvoriti.
U današnjem odlomku Isus objavljuje da je on Sin Jedinorođenac, poslan u svijet kao trajni znak Očeve ljubavi prema svima ljudima. Tko vjernički prihvaća ljubav Očevu dostupnu u Sinu, ne srlja u vječnu propast, nego već sada ima život vječni. Naglašava se da Bog ne uživa u kažnjavanju i osuđivanju grešnika. Šalje Sina da bi se svijet po njemu spašavao. Prvi stupanj spašenosti jest vjerničko i učeničko pristajanje uz Očeva Jedinorođenca, vjera u utjelovljenog Sina Božjega. Tko vjeruje, već sada je izbavljen od buduće eshatonske osude. Tko svojom krivnjom ne vjeruje, već sada je osuđen. Ovaj Isusov razgovor s Nikodemom potiče nas na ispravljanje krive slike o Bogu. Kao što je u Nikodemovo vrijeme Bog ljubio svijet, tako ga i danas ljubi. Ne uživa u rušenju i kažnjavanju, ne raduje se ljudskim nevoljama i paklenim kaznama. Iz ovog odlomka učimo i kakav je Bog u sebi. Ako je Isus proglasio sebe Jedinorodenim Sinom Božjim, koji je poslan u svijet za znak Očeve ljubavi, onda su on i Otac jedno. Takav Isusov govor o Ocu omogućio je Crkvi da tijekom stoljeća dorekne svoju vjeru o bitnoj jednakosti Oca, Sina i Duha Svetoga.
