Prvo čitanje – Iz 55, 10-11
Ovo govori Gospodin: “Kao što dažd i snijeg s nebesa silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruh za jelo, tako i riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.”
Prvo čitanje odlomak je iz završnog dijela Knjige utjehe . Knjigu utjehe čine propovijedi proroka Izaije iz vremena babilonskog sužanjstva (588-538. pr. Kr.). Prorok je u ime Božje trebao tješiti uznike u Babiloniji, pokazivati da je Bog sa svojim narodom i u tuđoj zemlji te obećavati novi izlazak iz tuđinskog ropstva. U završnoj propovijedi još jednom skuplja sve glavne teme svoga izlaganja i izriče vjeru u snagu riječi Božje: kao što kiša ozeleni zemlju da bi dala sjeme sijaču i kruh za jelo, tako i riječ Božja čini među ljudima ono za što je poslana.
Drugo čitanje – Rim 8, 18-23
Braćo i sestre! Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.
Osmo poglavlje Poslanice Rimljanima je Pavlovo izlaganje o djelovanju Duha Svetoga u zajednici krštenih. U ovom odlomku polazi od iskustva patnje tjelesnog čovjeka u fizičkom svijetu. Slava je ozračje i bit Božja. Sadašnje patnje imaju smisla, postaju podnošljive ako imamo na umu prijateljstvo s Bogom koje nam je već sada darovano a u vječnosti će biti neizgubivo.
Evanđelje – Mt 13,1-9
Onoga dana iziđe Isus iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: “Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk.” “Tko ima uši, neka čuje!”
Isus je ovom prispodobom poziva svoje slušatelje na otvorenost prema Bogu, koji im govori upravo po njemu. Po Isusovim riječima i djelima kraljevstvo Božje nastupa među ljude. Oni mu se trebaju spremno otvoriti kao što vlažna zemlja prihvaća sjeme i omogućuje da ono proklija. Isus obrazlaže ovu prispodobu pokazujući da je važno riječ Božju slušati, razumjeti i rod donositi. Očito je da za slušanje i razumijevanje nije dovoljna fizička prisutnost na bogoslužju Crkve. Poniznim i otvorenim slušanjem riječi Božje spremamo se da je tijekom propovjednikova izlaganja upijemo te da u tjednu koji pred nama stoji donosimo duhovne plodove u skladu s naviještenom, razumljenom i prihvaćenom riječju Božjom. Time prihvaćamo kraljevstvo Božje i pridonosimo da ono raste u svijetu. Kraljevstvo je Božje podlaganje Bogu poput Isusa i računanje s Bogom u ljudskom i zemaljskom životu.
Ako pogledajmo na sebe kao na sjeme, posađeno od Gospodina. Koje sjeme smo mi? Ležimo li na putu, na kamenitu tlu, usred trnja ili u dobroj zemlji? Možemo li imenovati ptice, stijene, trnje ali i plodnu zemlju našega života? Jesu li to ljudi, životne okolnosti, nepromjenjive činjenice? Što nas priječi, što nam je od pomoći? Bog naše neplodno tlo, ukoliko se s takvim borimo, želi preoblikovati u plodno. On to može tek ako mu pružimo mogućnost i otvorimo sebe i svoje djelovanje.
