Prvo čitanje – 1 Kr 3, 5. 7-12
U one dane: Gospodin se javi Salomonu noću u snu. Bog reče: »Traži što da ti dadem.« Salomon odgovori: »Gospodine, Bože moj, ti si učinio kraljem slugu svoga na mjesto moga oca Davida, a ja sam još sasvim mlad te još ne znam vladati. Tvoj je sluga usred naroda koji si izabrao; naroda brojnog, koji se ne da izbrojiti ni popisati. Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!« Bijaše milo Gospodinu što je Salomon to zamolio. Zato mu Gospodin reče: »Jer si to tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavost u prosuđivanju pravice, evo učinit ću po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe.«
U prvom čitanju kralj Salomon, naslijedivši svoga oca Davida, moli od Boga dar mudrosti prilikom nastupa kraljevske službe. Bog mu obećava vjerničku i vladarsku mudrost na temelju koje će moći pravedno voditi svoj narod prema miru i blagostanju. Cijeli je dijalog pouka o dužnostima vladara u narodu Božjem. Mudro je srce vrlina koju trebaju svi ljudi i svi vjernici. Mudrost je ovdje prvenstveno u “slušanju” – Boga i ljudi.
Drugo čitanje – Rim 8,28-30
Braćo! Znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi.
U ovom odlomku Pavao zove krštenike na zahvalnost Bogu za dar vjerničkog poziva na pridruženje Kristu i Crkvi. Pavao u svojim poslanicama često upotrebljava starozavjetni motiv o pozivu.”Prvorođenac među mnogom braćom” – dio je Pavlova nauka o božanskom posinstvu. Pricijepivši nas po krsnoj vjeri na Krista raspetog i uskrslog – koji je njegov pravi Sin – Otac nebeski učinio nas je svojom posinjenom djecom. Prenio je na nas dostojanstvo svoga jedinorođenog Sina, a u Sinu nas je trajno uzljubio i ta je ljubav s Božje strane neopoziva.
Evanđelje – Mt 13,44-52
U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu. Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga. Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Jeste li sve ovo razumjeli? « Odgovore mu: »Jesmo.« A on će im: »Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.«
Kad Isus završi sve ove prispodobe, ode odande.
U evanđelju imamo završetak govora u prispodobama. Kraljevstvo je nebesko kao čovjek koji nenadano otkrije sakriveno blago u njivi. Također kao trgovac koji sve rasproda da bi pribavio dragocjeni biser. Ali i kao mreža puna svakakvih riba. Isus zaključuje svoj govor uspoređujući se s “pismoznancem upućenim u kraljevstvo nebesko, sličnim čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro” (r. 52). Najprije novo pa staro. Svojim povijesnim slušateljima time je pokazao svijest da u njegovu učenju ima puno novoga, ali da ni staro ne smije biti odbačeno.
‘Kraljevstvo nebesko’ – označava zbilju koja nije od ovoga svijeta, ali se može već sada i ovdje otkriti i živjeti. ‘Novi Božji svijet’ – možda taj izraz najbolje odgovara onome što je Isus mislio: svijet kakav je Bog zamislio kad ga je stvarao; svijet po Božjim mjerilima dobrote i pravednosti; svijet mira i svijet bez straha; svijet u kojemu se ljudski život poštuje i štiti; svijet u kojemu svatko spoznaje svoju zadaću i životno poslanje. Ono što Isus zove ‘Kraljevstvom nebeskim’ zapravo je bogolika čovječnost što se ostvaruje u svakom pojedincu.
