Božja riječ današnjeg bogoslužja govori nam kako nam se Bog približuje, kako nas On traži i vodi, te kako nas na kraju nagrađuje u svom kraljevstvu.
U tom smislu treba shvatiti i današnje prvo čitanje – Iz 55,6-9 ,odnosno riječi proroka Izaije kojima se naviješta novi i vječni Savez između Boga i ljudi. Prorok zove braću i sestre da traže Boga dok se može naći te da ga zazivaju dok je blizu. Budući da je Bog prema nama tako susretljiv, da On čini prve korake k nama i da nas On privlači k sebi, moramo i mi kao razumna i slobodna bića ići k njemu i tražiti njegovo društvo i sjedinjenje s njim. Bez tog našeg osobnog odaziva ostaje uzaludan svaki Božji pokušaj i pothvat da On postane naš, a mi njegov. Cijelo vrijeme našega života na zemlji ima upravo tu svrhu da tražeći nađemo svoga Boga od kojega smo potekli, koji daje sav smisao našem životu koje će se konačno uključiti u njegovo vječno blaženstvo.
Drugo čitanje – Fil 1,20c-24.27a .Za vjernika je najveća radost pripadati Bogu i slijediti njegova Sina Isusa Krista. U tome nam je sv. Pavao apostol živi primjer neinteresnog služenja Bogu. Jedina mu je želja: biti Kristov i za Krista nešto učiniti, sav se istrošiti. Čitavo je Pavlovo življenje, djelovanje i trpljenje bilo usmjereno na Krista. U Pavao na sebe primjenjuje nauk o krštenju. Tko je u Krista kršten, Kristu živi, u njemu kvalitetno i duhovno živi. U Kristu vidi smisao svojega života, bez obzira što mu se događalo u zemaljskom proputovanju, on je u sebi posve siguran da će po njemu Krist biti proslavljen, bilo da je on živ u tijelu, bilo da umre. Sve njegovo postojanje pa i ono tjelesno stoji u službi Krista i naviještanju njegova kraljevstva. S tog stajališta Pavao vrednuje i smrt i život. Smrt je za njega dobitak: bit će zauvijek s Kristom. Ali kad pomisli da mu život, uza sve trpljenje, pruža šansu da još nešto učini i pretrpi za Krista, želi još živjeti. Nije važno dokle ćemo slaviti Krista u svojem tijelu, niti je važan rok i način smrti kojom ćemo učiniti to isto. Jedino je važno živjeti i vladati se dostojno Kristova Evanđelja.
I Evanđelje – Mt 20,1-16a nam danas govori kako je Isus zaista neumoran u traženju ljudi i njihove suradnje, kako je neiscrpiv u pronalaženju svakovrsnih mogućnosti da nas sve dovede do vječnog spasenja i do vječne nagrade u nebu. Bez obzira kako dugo je netko radio u vinogradu svoje duše i cijele Crkve, Krist će svima koji su pokazali i najmanju mjeru dobre volje dati udjela u svojem nebeskom blaženstvu. Sve nam to govori da je dosta Boga iskreno zazvati pa da se svatko uvjeri u nedokučivu veličinu njegova milosrđa. Stoga Crkva želi da bi mi nasljedovali njegovu dobrotu. Sve što imamo samo je Božji dar i Bog će s nama biti milosrdan prema mjeri kojom mi prosuđujemo bližnjega i njegove zasluge. Isus nas uči da nas je Bog stvorio iz ljubavi, a ne iz potrebe, pa nas tako i nagrađuje, dajući nam samoga sebe – kao čisti dar i milost, jer Boga i njegovo zajedništvo ne možemo zaraditi.
Tko ipak misli da svojim zaslugama može pred Bogom postići prvo mjesto, bit će posljednji.
Ovom usporedbom Isus nam predočava slobodno Božje raspolaganje koje se ne mjeri prema ljudskom sudu. U gospodaru vinograda možemo prepoznati samog Boga prepunog ljubavi, dobrote i milosrđa. On nagrađuje i blagoslivlja svakoga tko se trudi u Njegovom vinogradu. Ali isto tako traži i ne odustaje od onih koji još u tom vinogradu nisu zaposleni. On uporno izlazi u različito doba dana i poziva radnike. Strpljivo čeka one koji se još nisu opredijelili za Njega. I svakome želi dati istu nagradu. Svakome želi dati sebe i svoju ljubav. Jednako i onima koji rade od ranog jutra i onima koji su došli kasnije, ali isto tako i onima koji će po Božjem milosrđu tek doći.
