Osnovna misao 30. nedjelje kroz godinu koja je i misijska nedjelja je ljubav koju Bog očekuje od čovjeka – prema Bogu i prema čovjeku.
Prvo čitanje (Izl 22, 20-26) donosi jasan zahtjev i očekivanje Božje od svog izabranog naroda. Kao što je Bog vjeran, tako njegov narod mora biti vjeran posebno prema siromasima i onima manje privilegiranima; udovice, siročad, stranci i svi oni, koji sami sebi ne mogu pomoći, stoje pod posebnom Božjom zaštitom. Iz Saveza s Bogom i izlazi i savez s vjerničkom zajednicom. Tko pristaje uz Boga kao jedinoga gospodara, pristaje i uz ljude koji su njegova slika. Nema prave pobožnosti uz previđanje braće i sestara u nevolji. Nema ljubavi prema Bogu bez konkretne pomoći bližnjemu.
Drugo čitanje (1 Sol 1, 5c-10) Nastavljajući zahvalu Bogu za djelotvornu vjeru, zauzetu ljubav i postojanu nadu solunskih krštenika, Pavao u ovom odlomku izriče zadovoljstvo što su se obratili Bogu i žive u skladu sa svojim životnim obraćenjem. Hvali vjernike što su postali nasljedovatelji misionara i samoga Gospodina Isusa, nasljedovatelji u podnošenju poruga i čak progonstva zbog vjere.
Evanđelje (Mt 22, 34-40) Zapovijed ljubavi prema bližnjemu u korijenu bitno povezana s onom ljubiti Boga i utoliko isto toliko važna kao i ona ljubiti Boga. Po ljubavi, koju Duh ulijeva u naša srca, mi kršćani smo u stanju, ljubiti, kako Boga, tako i nas same i naše sestre i braću. Ako ljubimo bližnjega kao sebe samoga (ne više i ne manje), postat će i naša ljubav prema Bogu, kojega moramo ljubiti svim srcem, svom dušom i svom pameti, to znači kao čitavi ljudi, konkretno vidljiva. I to je srž ne samo starozavjetnih zapovijedi, nego i uopće naše kršćanske vjere.
