»Kraljevstvo je nebesko slično kralju koji priredi svadbu svome sinu te posla svoje sluge da pozovu uzvanike na svadbu…« (Mt 22,2-3)
U religioznom smislu gozba se uvijek shvaćala kao proživljavanje zajedništva s Bogom i ljudima. Imati udjela na gozbi znači biti u zajedništvu sa sudionicima gozbe, uklopiti se u bogoštovlje jedne zajednice. Tko je isključen iz gozbene zajednice, smatrao se isključen i iz životnog zajedništva, lišen spasenja i mira te bez udjela na tajnovitom jedinstvu i povezanosti s drugima.
Liturgija ove nedjelje govori o Kraljevstvu Božjem kao gozbi na koju su pozvani svi ljudi.
Prvo čitanje (Iz 25, 6-10a) pjesma je o gozbi koju Bog sprema na svetoj gori Sionu svim narodima. Poganima će Bog otvoriti oči da pristupe njegovoj svetoj gori. Oni će uživati prisutnost Božju i klicati Bogu Spasitelju, a Bog će obrisati svaku suzu s očiju, uništiti smrt zauvijek. U ovoj pjesmi prorok Izaija je pružio utjehu svojim suvremenicima koji su se osjećali nemoćni pred moćnim narodima sa sjevera i s juga. Zemaljska gozba slika je nebeskog smiraja u Bogu. Ova gozba koju Bog sprema svima ožalošćenim i obespravljenim slika je na koju Isus u današnjem evanđelju nadograđuje svoju prispodobu o kraljevskoj svatovskoj gozbi. Za nas kršćane ta je gozba slika euharistije u kojoj nas Bog gosti svojom riječju i svojim posvećenim kruhom. Trebali bismo radosno i zahvalno sudjelovati na toj gozbi.
Drugo čitanje (Fil 4,12-14.19-20) završni je dio Poslanice Filipljanima, koju je Pavao napisao iz zatvora da zahvali vjernicima za materijalnu pomoć poslanu preko starješine Epafrodita. U primljenoj pomoći Pavao je doživio ljubav vjernika te njihovu spremnost da ga podrže u misionarskom djelovanju. U isto vrijeme govori da zna oskudijevati i obilovati, sit i gladan biti. “Sve mogu u onome koji me jača.” Tom izrekom otkriva duhovni izvor svoje nevezanosti na materijalna dobra i spremnosti da i u oskudici vrši svoje misionarsko zvanje. U nevezanosti na materijalna dobra Pavao nasljeduje Gospodina Isusa, koji se služio tim dobrima, ali im nije robovao. U Pavlovu životnom stavu i mi trebamo pronaći svoj put. Mnogo toga nam je potrebno u životu, ali neka nam se srce ne prilijepi za obilje dobara ovoga svijeta, niti neka nas ne satre ni oskudica potrebnih sredstava za život. Glavno je da ostvarimo Božji plan s nama i da proslijedimo svoj put k Bogu. U tome nastojanju Krist će i nama kao i apostolu Pavlu biti snaga u svim životnim prilikama.
Evanđelje (Mt 22,1-14). Već je prorok Izaija navijestio da će Bog obdariti sve ljude svojim dobrima a poglavito one koji su bili potlačeni, ali vjerni svom pozivu. Ono što je Izaija najavio, Isus ispunja: Bog zove sve narode u svoje kraljevstvo i na svoju gozbu. Svaka je misa gozba na kojoj nas Bog hrani svojom riječju i svojim posvećenim kruhom. Na nju se odazivamo s vjerom da po Isusu nastupa kraljevstvo Božje. Na misi prikupljamo duhovnu snagu da živimo svoju ljudsku i vjerničku svagdašnjicu svjesni svoje povezanosti. Međutim, Isus računa s grešnicima. On nije osnovao zajednicu savršenih u koju grešnici ne bi imali pristupa. Zaključno upozorenje: “Doista mnogo je zvanih, malo izabranih.” poticaj je na obraćeničko ponašanje. Ovaj poticaj nije dokaz da mi dobrim djelima zaslužujemo kraljevstvo nebesko. Kraljevstvo je – kao i oproštenje grijeha – nezasluženi Božji dar kojemu se trebamo ponizno otvoriti, slobodno ga prihvatiti. Život na zemlji vrijeme je zahvalnog pokazivanja da ozbiljno prihvaćamo Božji poziv. Vrijeme kad se želimo vladati u skladu s vjerničkim pozivom vršeći s Isusom i oslonjeni na Isusa volju Očevu.
