Liturgija današnje nedjelje govori u političkom vidu kršćanskoga života. Kršćani se moraju zanimati za politička zbivanja društva u kojem žive. Evanđelje vjernika ne odvlači od njegove društvene i političke zauzetosti i angažiranosti, nego ga baš na tom polju poziva na posebnu odgovornost i svjedočenje.
Prvo čitanje (Iz 45,1.4-6)
Ovo čitanje dio je propovijedi proroka Izaije u babilonskom sužanjstvu. Kir je bio perzijski kralj koji je počeo osvajati dijelove Male Azije. Prosvijetljen Božjim nadahnućem, Izaija je vidio je da će Kir jednog dana pokoriti i Babiloniju te i Židovima dopustiti da se vrate u domovinu iz koje su silom odvedeni. Iako je Kir poganski vladar, prorok ga naziva Božjim pomazanikom zato što ruši tiranske vladare i sprema pad Babilonije. Njime će se Bog poslužiti da svoj narod ponovno izbavi iz ropstva. Kako god pojedine države bile neuništive, posljednju riječ u povijesti ima Bog. Iz ovog čitanja proizlazi da je za vjernike život unutar države povijesna zbilja od koje Bog ne izuzima nikoga. Ipak bi u uključenosti u državu vjernici trebali vidjeti Božje vrhovništvo nad vladarima i podložnicima, bez obzira da li za vladarsku “klasu” neko biva predodređen time što je rođen u vladarskoj obitelji ili biva izabran voljom građana koji ga na sljedećim izborima mogu opozvati. Bog je jamac pravde i mira pa bi državljani trebali u skladu s vrhovništvom Božjim postavljati i skidati svoje odgovorne .
Drugo čitanje (1 Sol 1,1-Sa)
U ovom dijelu poslanice Solunjanima Pavao zahvaljuje Bogu za vjernike što su ustrajali u vjeri i najavljuje da i iz daljine za njih posreduje kod Boga svojim molitvama. Vjera, ljubav i nada tri su kršćanske temeljne kreposti iz kojih teku ispravni odnosi prema Bogu i ljudima. Tko vjeruje Bogu, uzvraća mu ljubavlju i nadom. Tko vjeruje u Boga, s ljubavlju i vjerničkom nadom prihvaća ljudsku braću i sestre. Pavao za Solunjane kaže da im je vjera djelotvorna, ljubav zauzeta, nada postojana. To znači da zadire u zbiljski život, nije puka teorija. Sve tri vjerničke temeljne vrline ukorijenjene su “u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim”.
Evanđelje (Mt 22,15-21)
U evanđelju nemamo puno podataka o Isusovu stavu prema državi uopće, a onda prema državnosti vlastitog naroda koji je bio silom uključen u veliko Rimsko Carstvo. Isusova riječ danas omogućuje da otkrijemo evanđeoski temelj političke angažiranosti i društvene odgovornosti vjernika. Zahtijevajući da ljudi daju caru carevo, a Bogu Božje, Isus priznaje činjenicu da države postoje te da mogu osiguravati mir i pravdu svojim građanima. Isus nam jasno govori da se carevo kraljevstvo i Božje kraljevstvo uzajamno ne isključuju već nadopunjuju. Stoga Isusov učenik može, u isto vrijeme, djelovati i na jednom i na drugom području. Svoje obveze prema državi vršimo kao vjernici, svjesni svoje ovisnosti o Bogu i upućenosti Bogu. Isus nije za Crkvu kojoj bi država zapovijedala, ali ni za državu kojoj bi Crkva diktirala državno uređenje.
