Dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan, odnosno Spomen svih vjernika pokojnika .
Blagdan Svih svetih u Katoličkoj se crkvi slavi kao blagdan svih blaženih u nebu, a u Rimu se počeo slaviti još od 6. stoljeća. Izvorno je obilježavao posvećenje rimskog Panteona u crkvu Sv. Marije od mučenika (Sancta Maria ad martyres), koju je 609. godine posvetio papa Bonifacije IV. i u nju dao prenijeti i pohraniti kosti brojnih kršćanskih mučenika. Kršćanstvo je u svoj kredo uvrstilo svete i zajedništvo s njima, pa na ovaj blagdan vjernici slave svete u nebu (kako one znane tako i one neznane).
Dan nakon Svih Svetih je Dušni dan (2. studenoga). Na taj se dan Crkva sjeća svih vjernih mrtvih, a tradicija potječe iz 7. stoljeća. Redovnik Odilo (+1049) iz samostana Cluny uspostavio je 2. studenoga kao dan kad su se redovnici posebno molili za sve vjerne mrtve. Toga se dana u crkvama slave Mise za sve vjerne mrtve iz te župe ili biskupije, odnosno za duše svih umrlih vjernika. Prema tradiciji se na taj dan obilazi grobove pokojnika, premda se običaj, zbog toga što je svetkovina Svih Svetih u većini zemalja i neradni dan, posjećivanja grobova premjestio i na 1. studenoga.
Kod blagdana Svih svetih naglasak je na ono “svih”, po cijelom svijetu, kroz svu povijest, a Dušni dan upravlja vjerniku misao više na njegovu pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake. Slaveći Sve svete vjernik se duhom i vjerom uzdiže u nebesku, Božju slavu, u budući, vječni život, svrhu ovozemaljskog življenja. I s tog gledišta je to sadržajem radostan blagdan. Na Dušni dan, naprotiv, vjernik daje oduška i svojoj ljudskoj, prirodnoj, zemaljskoj žalosti. Ne gubeći kršćansku nadu. Povrh toga Dušni dan budi u vjerniku – poštovanje prema čovjekovom tjelesnom, vremenitom životu, općenito prema tijelu.
Bitan simbol dušnog dana je svijeća – svjetlo koje “hrani” rastopljeni vosak svijeće simbol je Isusa Krista, koji se za nas iz ljubavi žrtvuje; ujedno su zapaljene svijeće znak pripravnosti za Gospodina koji dolazi. Stoga goruća svijeća označava Kristovu nazočnost: na oltaru, kod evanđelja, pred tabernakulom i izloženim Presvetim. No svijeća i inače prati krštenikov život: ona se pruža kršteniku na krštenju, on je nosi kod prve pričesti i u uskrsnoj noći; kao zaručnička svijeća prati mladence kod vjenčanja, a kao samrtnička svijeća i u posljednjem životnom času; uz zapaljenu svijeću se rađa, umire i putuje grobu. Svjetlo svijeća progoni tamu.
Upravo je voštana svijeća (za razliku od neprirodnog svjetla na baterije koje se u današnje vrijeme sve više upotrebljava) simbol života koji dogorijeva u materijalnom smislu, baš poput ovozemaljskog života. No njezina simbolika očituje se i u tome da već slijedeći dan, tjedan ili mjesec zapalimo novu svijeću, posjetimo ponovno počivališta naših najmilijih i u prirodnom svjetlu pokažemo da nam ta svijeća i to svjetlo predstavljaju i više od samog običaja – Krista koji je na križu također dogorio poput svijeće, ali upravom tim činom otvorio vrata uskrsnuća.
Na žalost, i u našoj zemlji proširio se nekršćanski običaj obilježavanja tzv. Noći vještica (Halloween). Mnogi ga obilježavaju ne znajući podrijetlo niti smisao istog. Vrlo poučan članak na tu temu objavljen je u mjesečnom listu čakovečkih župa – Zvono, koji možete pročitati klikom na članak.
Misna čitanja – svetkovina Svih svetih
