Tema liturgije četvrte nedjelje kroz godinu je proroštvo, odnosno proročka služba.
Prorok nije samo onaj koji otkriva i propovijeda buduće događaje. On je prije svega posrednik između Boga i ljudi i vjerni nositelj Božje riječi upućene Božjem narodu.
Bog zadužuje svog proroka da oslobodi narod od svega onoga što ga udaljuje od pravog i istinitog Boga. On mora narod Božji osloboditi od svih lažnih božanstava i privesti ga vjernosti Savezu Božjem i njegovim zapovijedima. Stoga prorok mora navješćivati riječ Božju, a narod treba slušati ono što Bog govori preko usta svojega proroka.
PRVO ČITANJE (Pnz 18, 15-20)
Knjiga ponovljenog zakona prilagođuje starinske židovske propise novoj, promijenjenoj situaciji. Jedan od propisa je i proročka služba u Izraelu. Proroci sa zvanjem razlikovali su se od “proročkih sinova” po svetištima koji su bili često savjetnici na kraljevskim dvorovima i živjeli od služenja svetištu. Ovdje se radi o prorocima sa zvanjem koje je Bog zvao neplanski, iz različitih obitelji i plemena, u kriznim vremenima i u doba relativnog blagostanja. Proroci su savjest naroda Božjega koji sunarodnjake – kraljeve i obične ljude – trebaju podsjećati na Zakon Božji. U kriznim vremenima proroci su tješitelji koji sunarodnjacima podržavaju vjeru i nadu te najavljuju izbavljenje koje Bog sprema.
Današnje prvo čitanje iz Knjige Ponovljenog Zakona predstavlja nam Mojsija kao prototip pravog i istinitog Božjeg proroka.
Bog obećava Izraelu preko Mojsija da će mu u budućnosti podići proroka kao on i koji će biti nositelj svete volje Božje narodu kojega će poticati na vjernost Zakonu Saveza. Taj prorok bit će sama Božja riječ koja će boraviti među ljudima, Sin jedinac koji će ljude naučiti upoznavati njihova Oca.
DRUGO ČITANJE (1 Kor 7, 32-35)
Na početku sedmog poglavlja Prve Korinćanima Pavao odgovara na pitanja vjernika o braku i bezbračnosti. Glede braka, proglašava Isusovu odredbu da je brak vjernika doživotna obveza i milost. Glede celibata ili djevičanstva kaže da svako ima svoj dar.
Današnji odlomak je teološko obrazloženje Bogu posvećene bezbračnosti. Tko je u braku, svoju vjernost Bogu dokazuje brigom za partnera i djecu. Najprije je dužan posvetiti se svojoj obitelji, a onda eventualnom širenju evanđelja i izravnom bavljenju duhovnim stvarima. Osoba nevezana brakom brine se za Gospodnje, a osoba u braku brine se za to da “ugodi” partneru i djeci. I oni koji su u braku mogu ugađati Bogu, ako svoje bračne i obiteljske dužnosti obavljaju prema Božjim zapovijedima. Oni, međutim, odanost Bogu pokazuju odanošću i vjernošću vlastitoj obitelji. Tko nije vezan na vlastitu obitelj, može služiti većem broju ljudi i tako očitovati Božju brigu za sve, sviđati se Bogu služeći mnogima.
Pavao je zadovoljan svojim celibatom te ne podcjenjuje brak i obitelj. Traži da vjernici promisle, jesu li sposobni prihvatiti Bogu posvećenu bezbračnost na korist crkvene zajednice. On želi da i oženjeni i neoženjeni budu “dolično i nesmetano privrženi Gospodinu”. Celibat preporuča kao bolju mogućnost služenja Bogu i ljudima, ali ne zapovijeda da ljudi na brzinu prihvate celibat.
Ova Pavlova pouka pokazuje da je već dvadesetak godina nakon Kristova uskrsnuća u Crkvi, sastavljenoj od krštenih Židova i pogana, bilo muškaraca i žena koji iz vjerskih razloga nisu sklapali brak, ali su živjeli kreposno i marljivo djelovali u kršćanskim zajednicama. Od njih će se tokom povijesti razviti mnoštvo muških i ženskih redovničkih družba.
EVANĐELJE (Mk 1, 21-28)
Evanđelje ove nedjelje prikazuje Isusov nastup u kafarnaumskoj sinagogi prilikom kojega on naučava kao “onaj koji ima vlast” te u znak potvrde da je kraljevstvo Božje zaista blizu oslobađa opsjednutog bolesnika od nečistog duha.
Nakon krštenja na Jordanu i nastupne propovijedi u Galileji, Isus se nastanio u Kafarnaumu, trgovačkom gradiću na genezaretskom jezeru, koji je kao i ostala mjesta Galileje bio zanemarivan od strane jeruzalemskih teoloških krugova. Kao pobožni Židov Isus je u Nazaretu išao u sinagogu na bogoslužje riječi. Tako čini i u Kafarnaumu. Ovo Isus govori i čini neposredno nakon prve propovijedi u kojoj je sve pozvao na obraćenje radi blizine kraljevstva Božjega a zatim izabrao prve učenike kao suradnike u zasađivanju kraljevstva Božjega. Čudo je ovdje potvrda onoga što Isus govori.
Narod vidi da Isus naučava s vlašću, a ne kao pismoznanci, i da njegova vlast dolazi od Boga jer je potvrđena čudesima. Isusovo čudo vlasti nad nečistim duhom znak je njegove pobjede moći Sotone paklenoga koju će On uništiti svojom smrću na križu i svojim uskrsnućem. Isus naučava kao onaj koji ima vlast jer njegova riječ stvara odmah nove događaje i nove situacije, otkriva misli i namjere ljudskih srdaca, udaljuje i ruši moć Sotone.
To je zapravo glavni razlog zbog čega je Isus i došao na ovu zemlju da ljude oslobađa od ropstva kraljevstva Sotone koji čovjeka tlači i uništava. Taj »novi nauk« Kristov, naučavan s vlašću, koji oslobađa i čini čovjeka novim, prouzrokovao je veliko iznenađenje na početku kršćanstva kao i dan danas.
