Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje nedjelja je kojom započinje Veliki tjedan, nedjelja prije Uskrsa. Svojim sadržajem započinje veliku temu Isusove muke smrti i uskrsnuća, takozvano “vazmeno otajstvo”. Crkva se spominje Isusovog trijumfalnog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe opisanog u sva četiri Evanđelja (Marko11:1-11, Matej21:1-11, Luka 19:28-44, i Ivan 12:12-19), ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga.
Kad je ulazio u Jeruzalem, narod je dočekao Isusa mašući palminim i maslinovim grančicama, klikčući mu: „Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! “, i rasprostirući svoje haljine putem kojim je išao jašući na magarcu. U spomen na to, na Cvjetnicu se prije jedne mise obavlja procesija s blagoslovljenim palminim i maslinovim grančicama. Sama misa je posvećena Isusovoj muci na kojoj se čita ili pjeva cijeli izvještaj o muci iz Evanđelja.
Službeni latinski naziv Nedjelja palmi o muci Gospodnjoj potječe od jeruzalemskih kršćana koji su se od 4 .st. skupljali popodne na Maslinskom brdu, tu slavili produženo bogoslužje riječi te uvečer u procesiji, s granama palme ili masline u ruci, ulazili u Jeruzalem. Time su vjernički ponovno uprisutnjivali Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem pred početak muke. Običaj se širio s vremenom po Europi, gdje su vjernici upotrebljavali zelene grane i drugih drveća te ih nakon sudjelovanja u bogoslužju stavljali u svoje domove ili na polja sa željom da Bog od njih odgoni zle sile i nevrijeme. S vremenom je uveden liturgijski blagoslov tih grančica na Cvjetnicu pred svečani ophod kako bi postalo očitije da zaštitna moć zelenih grana proizlazi iz blagoslova Crkve, a ne od nekih magijskih sila.
Mi u procesiji, danas, ponavljamo gestu oduševljena naroda koji je pratio Gospodina, pri njegovom ulasku u Jeruzalem. Nosimo maslinove grančice i pjevajući idemo za Isusom da mu izrazimo svoju privrženost i odanost. No, Cvjetnica ima dvojako značenje. Prvo, mnoštvo je Isusa slavilo kao pobjednika. Ali na Veliki petak, samo pet dana poslije, ta ista masa, raspaljena krivim optužbama Isusovih neprijatelja, vikala je „Raspni ga, raspni ga!“ Isus je dobro znao kako će se mnogi za samo nekoliko dana okrenuti protiv njega. Prvi dio slavi Isusa s cvijećem, a drugi dio s trnjem. Tako nas Cvjetnica uvodi u tajnu Velikog petka .
Ovaj odlomak srž je treće pjesme o Sluzi Patniku u Izaijinoj knjizi. Ovaj Sluga slika je Isusa koji stoji pred smrtnom osudom ako ne povuče svoje tumačenje Božje riječi i ne ublaži svoju kritiku okamenjenih vjerskih institucija u vlastitom narodu. Iako ga čeka nasilna smrt, ni on se neće smesti ni postidjeti, jer vjeruje da će Bog njegovu patnju pretvoriti u izvor blagoslova za sve ljude.
Ovaj odlomak iz drugog poglavlja Poslanice Filipljanima himan je u čast Kristu, kao trajnoj slici Božjoj, koji se ponizio uzevši pravo ljudsko tijelo i pristavši na smrt na križu. Pavao je uvrstio ovaj himan u svoju poslanicu radi pouke o vjerničkoj poniznosti i međusobnom podnošenju. Pravi uzor u poniznosti jest Krist ponižen utjelovljenjem, kojim je uzeo “lik sluge”, i križem, na kojem se pokazao poslušnim Ocu “do smrti na križu”.
Isusova se poniznost sastojala ne samo u prihvaćanju da živi kao običan čovjek nego i u mesijanskom djelovanju među galilejskim seljacima, ribarima i trgovcima, u prijateljskom postupanju prema grešnicima, u ozdravljenju malih ljudi kojima drugi nisu htjeli ili nisu mogli pomoći. Nasilna smrt uslijedila je kao prirodan produžetak i potvrda svega onoga što je činio i govorio objavljujući dobrotu Božju prema svima ljudima. Zato ga je Bog preuzvisio. Iz tog uskrsnog i proslavljenog stanja Krist može spašavati sve ljude. Upravo zato imaju se pred njim prignuti anđeli na nebu (nebesnici), ljudi na zemlji (zemnici) i pokojnici (podzemnici).
U ovoj godini na Cvjetnicu čitamo muku po Marku u kojoj je vrhunac ispovijest satnika pod križem. Kad je vidio kako je Isus izdahnuo – a pratio je sve događaje od podne do tri popodne na Golgoti – on u svom poganskom strahu uzvikuje: “Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!” Ne zaboravimo da ovo govori rimski vojnik stacioniran u Jeruzalemu. Rimljani i Grci onog vremena vjerovali su o pojedinim izvanrednim muškarcima da su sinovi bogova. Vojnik je čuo optužbe poglavara i svjetine protiv Raspetoga: “Krist, kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa da vidimo i povjerujemo!” (15, 32). On se pribojava za sudbinu svoju i trojice drugova koji su bili zaduženi za sprovođenje smrtne osude i održavanje javnog reda. Izriče strah da nisu ubili pravog sina nekoga od bogova. Vojnikova ispovijest za prvu Crkvu je prava ispovijest vjere. Za sljedbenike Isusa, koji će uskoro biti uskrišen, radi se o jedincatom Sinu Božjem i kraljevskom Mesiji. Marko ovim želi reći da Isusa na križu priznaju za Sina Božjega mučitelji i sljedbenici.
Muka po Marku je proročki naviještaj, proglas koji nam omogućava u događajima otkriti spasenjsku prisutnost Boga, koji je postao čovjekom i umro na križu da nas spasi. Iznosi događaje stvarne, krute, sablažnjive. Međutim, na križu se otkriva “mesijanska tajna”, tko je Isus, koju satnik i svi koji vjeruju u Krista ispovijedaju: Isus Krist Raspeti zaista je Sin Božji, Spasitelj.
