Služba riječi treće korizmene nedjelje pomaže nam otkriti temelj i izvor naše istinske sreće i blaženstva, sigurnosti i budućnosti.
Prvo čitanje (Izl 20,1-17) donosi nam Deset zapovijedi (dekalog) kao temelj Saveza.
Ova je prva i starija verzija Deset zapovijedi, iz Knjige Izlaska. (Druga je u Ponovljenom zakonu). Stigavši do Sinaja pod Mojsijevim vodstvom, na putu iz egipatskog ropstva u obećanu zemlju, Izraelci sklapaju savez s Bogom i organiziraju se u nacionalnu zajednicu koja se ravna prema prihvaćenim zakonima.
Deset zapovijedi toliko su bezuvjetne da se ne spominju sankcije, posebni slučajevi, iznimke ili posljedice, kao kod kazuističkih ili pravničkih zakona, koji se izriču u 3. licu. Izvorno su zapovijedi predane u jednostavnom obliku, kao jedna riječ (u izvorniku), koje su sačuvane u 6. 7. i 8. zapovijedi, ostale su bile naknadno proširene. Prva do treće zapovijedi obuhvaćaju ispravan odnos prema Bogu, četvrta do desete određuju pravila ponašanja prema članovima obitelji i društvenoj zajednici.
Deset zapovijedi bile su osnova moralnog života najprije za židovski narod, a zatim i za kršćanski narod.
U Deset zapovijedi Bog pokazuje svom narodu kako treba živjeti u vjernosti prema njemu i u ljubavi prema bližnjemu. Bog nam nije dao Deset zapovijedi kao teret , već nam je otkrio one nutarnje zakone po kojima nas je zamislio i stvorio da bismo što bolje postojali i živjeli.
Čovjek dakle treba da vrši Božji zakon jer ljubi Boga zato što je ljubljen od Boga. A taj isti zakon štiti i promiče ljubav prema ljudima. On nam omogućuje da živimo u nenarušenoj ljubavi i zajedništvu s Bogom i ljudima. Glavna karakteristika ovoga »Kodeksa Saveza« jest ta da se Bog otkrio kao osloboditelj svoga naroda.»Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova osim mene.« (Izl 20,1)
Deset zapovijedi su, dakle, izražaj slobode Božjeg naroda i garancija oslobođenja od ropstva. Zato u početku se te zapovijedi nisu ni osjećale kao zakon koji čovjeka pritišće kao neki teret, nego kao prevelik dar i događaj: narod sklapa savez s Bogom, a zapovijedi su znak njegove pripadnosti Gospodinu, proglašenje da je on narod izabrani, različit od drugih naroda, tj. sveti narod.
Drugo čitanje (1 Kor 1,22-25) odlomak je iz dužeg odsjeka u kojem Pavao suprotstavlja Božju mudrost svjetovnom mudrovanju.
U Isusu, koji je raspeti i uskrsnuli Spasitelj, očitovana je i dostupna Božja mudrost. Međutim, raspeti Spasitelj svjetovno usmjerenim Židovima je smutnja a Grcima ludost, jer samo ljudski vrednuju. Pavao ne prezire znanstvena istraživanja, ljudsku kulturu i filozofiju kad kaže: “Ludo Božje mudrije je od ljudi, i slabo Božje jače je od ljudi!” , već ističe da filozofija ne odgovara na sva pitanja o smislu života te da Božji putovi nisu ljudski putovi.Onima koji su se dali krstiti i ostaju u krsnoj vjeri Krist je odraz Božje mudrosti i spasenjske snage. Samo vjerom vidimo u križu Kristovu znak i sredstvo spasenja.
Evanđelje (Iv 2,13-25) donosi prikaz Isusovog izgona iz hramskog dvorišta trgovaca koji su starozavjetni propis o pribavljanju životinja za žrtve iskoristili kao priliku za dobru i brzu zaradu. Isus izgoni trgovce iz hramskog dvorišta, iako nije pripadao hramskom osoblju, nije za to bio zadužen ni nadležan. To je proročka gesta kritike protiv onih koji su vjerske obrede sveli na izvor zarade ili formalističku pobožnost.
Isus se tom zgodom u polemičkom razgovoru predstavlja kao duhovni hram. Njegovo tijelo može biti predano u smrt, ali će ga Bog oživjeti i tako će ljudi svih generacija i naroda imati priliku po njemu se klanjati Bogu u duhu i istini. Odsada mjesto Božje prisutnosti nije više Jeruzalemski hram, već tijelo Isusovo, ponajprije fizičko tijelo, zatim mistično tijelo Kristovo – Crkva, u kojoj Isus nastavlja svoj boravak među ljudima.
