Cijeli naš kršćanski život treba se odvijati pod znakom temeljnog krsnog zavjeta gdje smo se zakleli da se odričemo Sotone i svih djela njegovih i da vjerujemo Bogu i Isusu Kristu našemu Spasitelju i njegovoj Crkvi. Bog nas upozorava da postoji naš Neprijatelj: Sotona, odnosno Zloduh ili Vrag.
Sam Isus u svojoj molitvi: »Oče naš,…« naučio nas je da se molimo: »nego izbavi nas od Zla!«
A Riječ Božja Starog i Novog Zavjeta neprestano nam govori o tom neprijatelju ljudskoga roda. Tako je i u čitanjima 10. nedjelje kroz godinu.
Prvo čitanje (Post 3, 9-15) izvještaj je Knjige postanka o razgovoru Boga i praroditelja u raju zemaljskom nakon što su prekršili Božju zapovijed posegnuvši za zabranjenim voćem. Adam se izgovara da ga je zavela Eva, a ona se ju je zaveo zli duh koji se poslužio zmijom.
Na to Bog najavljuje da zameće neprijateljstvo između roda sotonina i roda ženina: “On će ti satirati glavu, a ti ćeš mu vrebati petu”. Time Bog obećava dolazak Spasitelja koji će biti prvi potomak ljudske žene potpuno poslušan Bogu. Iako ljudi imaju narav ranjenu grijehom, koji je posljedica zloupotrijebljene slobode, grijeh nema zadnju riječ u ljudskoj egzistenciji i u ljudskoj povijesti.
U drugom čitanju (2 Kor 4, 13 – 5, 1) sv. Pavao apostol u svojoj Drugoj poslanici Korinćanima govori da je sav kršćanski život uistinu pod znakom borbe, ali nadasve pod znakom uskrsne pobjede.
Sv. Pavao gleda na čovjeka kao na dvojako biće. U svakome od nas postoji, na neki način, izvanjski – nebožji čovjek. Zato se iz naših grijeha rađaju naši križevi i naše patnje. Svaki licemjerni optimizam o ljudskoj naravi bez obraćenja i poslušnosti Bogu bio bi naivnost i tlapnja.
Pavao brani svoje apostolsko zvanje pred samozvanim “nadapostolima” koji su ga ocrnili među Korinćanima zato što je bio nevješt govornik, što navodno nije imao karizma te što je pobolijevao. U ovom odlomku odgovara na prigovor onih koji tvrde da njegove nevolje poriču ispravnost njegova apostolskog poziva, jer su takvi protivnici krivo smatrali da Bog izuzima prave apostole i proroke od nevolja zemaljskog života. Oni su vjernici koji naviještaju vjeru crkvene zajednice. Bog ne pravi iznimku za misionare i propovjednike koji znaju da ih čeka smrt kao opći svršetak zemaljske egzistencije.
Evanđelje (Mk 3, 20-35).dio je odlomka kojom Marko i prva Crkva s njime pobijaju prigovore Isusu, iznošene u toku njegove mesijanske službe te nakon smrti i uskrsnuća. Prigovaralo se da je Isus bio izvan sebe, zatim da je bio opsjednut od demona te konačno da je bio suradnik sotone. Odlomak sadrži i pozitivnu nauku o oproštenju grijeha te o kršćanima kao Božjoj obitelji. Ovaj odlomak donosi veliku poruku za našu vjeru jer govori našem vjerničkom srcu da je okončano naše ropstvo, da više nismo zatvorenici u »kući jakoga«, već da je naš Spasitelj došao, oslobodio nas i izveo nas van.
Kristovim dolaskom i djelovanjem na ovome svijetu Sotonino je kraljevstvo je načeto. Ali se Sotona ne da. On želi Isusa dovesti, ovaj put optužbom njegovih suvremenika, u savez sa sobom. Isus je ipak jači. On će Sotoni »oplijeniti kuću«, oteti ljude ispod njegove vlasti i započeti oblikovanje nove obitelji onih »koji vrše volju Božju«.
