Ove nedjelje i dalje slušamo o “kruhu života” iz šestog poglavlja Ivanova evanđelja, kao što smo i prošle dvije, a isto tako ćemo i slijedeće dvije.
U Evanđelju prošle nedjelje mnoštvo je zatražilo znak koji će pokazati da je Isus došao od Boga. Isus je odgovorio rekavši da je on taj znak i kruh života poslan od Boga, te ih pozvao da budu otvoreniji daru vjere koja će im omogućiti da shvate euharistijsko otajstvo. U današnjem objašnjava dalje što ta vjera podrazumijeva.
Prvo čitanje (1 Kr 19, 4-8)
Okrijepljen tom hranom, išao je sve do gore Božje.
Prorok Ilija osjeća premorenost u svojoj misiji i naporima oko očuvanja prave vjere u Boga u svome narodu jer više ne vidi smisla svom proročkom djelovanju. Ilija misli da se sunarodnjaci ne odazivaju njegovu propovijedanju. Odlučio je zato poći u pustinju, očito do Božjeg brda Horeba, do Sinaja da se – u blizini Božjoj ponovo ohrabri i napuni božanskim snagama. Bog šalje Iliji u pustinju kruh i vodu da se okrijepi za dugo putovanje bez pratnje. Okrijepljen čudesnom hranom, mogao je putovati četrdeset dana i četrdeset noći do svete gore Horeba, udaljene od Beer Šebe oko 400 kilometara. Sam broj 40 je simbolički: označuje razdoblje priprave, obnove, susreta s Bogom.
Euharistija nam ne daje samo snage za život, nego nas iznad svega potiče na pravu i istinsku ljubav prema Bogu i čovjeku. A to je plod stanovanja Duha Svetoga u nama.
Drugo čitanje (Ef 4, 30 – 5, 2)
Hodite u ljubavi kao i Krist
Naročiti plod Duha Svetoga i vrhunski način nasljedovanja Kristova jest velikodušnost u praštanju. Upravo po tom uzajamnom praštanju i još više po uzajamnoj ljubavi naš kršćanski život postaje ona prava, žrtva Bogu ugodna, u Kristu. Takav ima biti novi život onih koji su vjerom povezani s Kristom.
Temeljni sakrament oproštenja je krštenje. Tko se krštenjem pridruži Kristu, Bog mu oprašta izvorni grijeh baštinjen od Adama ali i osobne grijehe svjesno počinjene. Kako i nakon krštenja ostajemo podložni novim grijesima, Bog nam i njih oprašta kad se ponizno kajemo. Tko prihvaća Božje oproštenje, dužan je opraštati i biti milosrdan prema ljudima. Time je naš kršćanski život označen kao putovanje prema nebeskoj domovini i kao napredovanje i rast u sve većoj sazrelosti u Duhu Svetome. Stoga vjera, dar Božje milosti, preduvjet je da svi prihvatimo Isusa kao živi kruh, izvor vječnog života u nama.
Evanđelje (Iv 6, 41-51)
Ja sam kruh života koji siđoh s neba
Ovaj dio govora o kruhu života je rasprava Isusa i sugovornika o Isusovu porijeklu s naglaskom na potrebi vjere u Isusa. “Židovi” koji mrmljahu protiv njega su Galilejci u kafarnaumskoj sinagogi. Njihovo mrmljanje podsjeća na mrmljanje Izraelaca kada su tražili vodu (usp. Izl 15, 24) i hranu (Izl 16). Ovo mrmljanje je nevjera. Odbacuju Isusovu tvrdnju da je kruh s neba.
On priznaje da k njemu dolaze samo oni koje privuče Otac, te učenicima Božjim naziva sve koji se po njegovim riječima i djelima učenički otvaraju Bogu.
Današnji odlomak završava novom objavom Isusa koji se predstavlja kao živi kruh zato što je spreman dati tijelo svoje za život svijeta.
Kad Isus kaže da će dati svoje tijelo za život svijeta, najavljuje svoju nasilnu smrt. Dotadašnjim načinom djelovanja i tumačenja objave došao je u sukob s političkim i vjerskim poglavarima svoga naroda. On ne kani promijeniti način djelovanja i zato svjesno ide u budućnost koja će završiti nasilnom smrću. Dajući svoje tijelo, on daje svega sebe, svoju osobu.
Krist je živi kruh za nas, znak Božje ljubavi i vječnog života s Bogom: to je bitna poruka današnjih čitanja.
I kruh koji Bog daje Iliji (prvo čitanje) i mana koju daje Izraelcima (Evanđelje) su Euharistija. To je hrana i piće kojima je Bog krijepi svoju Crkvu na putu, u hodu.
Stoga je Euharistija izraz vrhunske Božje ljubavi i brige za zajednicu svojih vjernika, za Crkvu. Isus kao živi kruh hrani nas svojom riječju i sa svojim vlastitim tijelom. Ojačani ovim kruhom, postajemo sposobni slijediti njegov put ljubavi i sjeme vječnog života koji je posijano u nas.
