Čitanja:
Pnz 6,2-6
Heb 7,23-28
Mk 12,28b-34
Božja riječ današnje liturgije usredotočena je na zapovijed ljubavi: Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Već u Starom Zavjetu zapovijed ljubavi prema Bogu nadopunjena je »drugom zapovijedi«: »Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe.« (Lev 19,18).jer se nije vjerovalo da se može ljubiti Boga bez zauzimanja i ljubavi prema čovjeku, jer svaka prava i istinska ljubav prema Bogu se produžuje u ljubavi prema čovjeku.
Prvo čitanje (Pnz 6, 2-6)
Čuj, Izraele: Ljubi Gospodina svim srcem svojim!
Knjiga Ponovljenog Zakona koja sadrži ispovijest vjere u jedinog (jednog) Boga, sažimlje sav zakon u samo jednu zapovijed: ljubav prema Bogu koja se ostvaruje u ljubavi prema bližnjemu. U toj zapovijedi ljubavi Bog traži od čovjeka odgovor ljubavi na svoju ljubav.
Sve ostale zapovijedi su samo specifikacija te zapovijedi ljubavi i govore nam kako u različitim životnim situacijama treba na konkretan način ljubiti Boga.
A budući da je »jedini« Bog, koji je stvorio nebo i zemlju, izabrao Izraela za sebe između svih naroda svijeta, Izrael ga mora ljubiti čitavim svojim bićem.
Drugo čitanje Heb 7,23-28
Krist, jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svećeništvo.
Sedmo poglavlje Poslanice Hebrejima iznosi nauku o uskrslom Isusu kao velikom svećeniku po redu Melkisedekovu. U ovom odlomku imamo dio te nauke.
Starozavjetne velike svećenike “smrt je spriječila trajno ostati” u svećeničkoj službi. Njihova je služba bila samo u toku zemaljskog života i zato nesavršena. Isus snagom uskrsnuća i proslave zdesna Bogu “ostaje dovijeka, ima trajno svećeništvo” . Iako je smrt Isusova minuli povijesni događaj, radi proslave po uskrsnuću on ostaje trajno veliki svećenik. Bog i sada prihvaća njegovo velikosvećeničko posredovanje za ljudsku braću i sestre. On je “uvijek živ” i “do kraja spašava one koji po njemu pristupaju k Bogu” . Ovo znači da je Isus u svom proslavljenom stanju otvoren ljudima na zemlji, da se za njih zanima i zauzima kod Boga te da mu je stalo do spasenja a ne do propasti ljudi.
Evanđelje Mk 12,28b-34
Ovo je prva zapovijed. Druga je pak ovoj slična
Zapovijed ljubavi prema Bogu sažima cjelokupnu viziju odnosa Boga i čovjeka. Zato je uvijek aktualna. Ako narod Božji tako bude činio, imat će osobno dug život, a kao zajednica živjet će u blagostanju i u sigurnosti te će zauvijek baštiniti zemlju.
Zaista sam Isus Krist u Evanđelju sv. Marka citira gotovo doslovce jedan dio te velike monoteističke vjeroispovijesti (vjere) Izraela da bi opravdao obveznu zapovijed ljubavi prema Bogu prije svega, pa čak i iznad ljubavi prema bližnjemu.
Novost Isusovih riječi ne sastoji se u tome što je dozvao u pamet prvu i temeljnu zapovijed ljubavi prema Bogu za Židove, već što je toj zapovijedi pridružio drugu zapovijed ljubavi, a to je obveza ljubiti »svoga bližnjega kao sebe samoga«.
A sve nam to govori da te dvije zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, iako su različite jedna od druge, ipak se ujedinjuju i nadopunjuju tako da nitko ne može uistinu ljubiti Boga a da ne ljubi svoga bližnjega kojega Bog ljubi istom i jednakom ljubavlju kao i njega samoga. Stoga ljubiti samo Boga bila bi »lažna vjera«, ljubiti samo bližnjega, kada bi to uopće bilo moguće, jest pravo idolopoklonstvo (idolataria).
Ljubiti Boga radi njega samoga i bližnjega iz ljubavi prema Bogu jest prava kršćanska »novost« koju je uveo Isus Krist.
Isus ne stavlja u suprotnost ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku, nego ih spaja skupa do te mjere da jedna ljubav bude uzrok i motiv druge ljubavi.
Da bi čovjek bio velik i dostojan poštovanja, potreban mu je Bog.
Svojom žrtvom na križu Krist nam je otkrio pravu narav kulta bogoštovlja: znati se darovati bez mjere i granica u ljubavi Bogu za spasenje naše braće i sestara, odnosno svih ljudi i cijeloga svijeta.
