Prvu nedjelju nakon Božića Crkva slavi blagdan svete Obitelji: Isusa Marije i Josipa. Blagdan svete Obitelji zapravo je produženi Božić, jer je Božić sam po sebi „blagdan obitelji.“ Ovaj blagdan svjedoči najosnovniju činjenicu naše ljudske egzistencije – obitelj.
Čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju. To znači da mu je Bog povjerio zajedništvo i sklad sa stvorenjem i učinio ga ‘stvoriteljem’ i upraviteljem svojih dobara. Bog nam se objavio kao obitelj, zajedništvo savršenog reda i ljubavi, zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga. Božja Obitelj čini savršeni sklad i sreću. Sveta obitelj je Sveta, upravo zato, jer je dopustila da u njezin prostor uđe Bog – Ljubav povrh svega. Sveta Crkva želi da ta najsvetija Obitelj postane uzorom i idealom kršćanske obitelji. Ona želi da čitavo ljudsko društvo postane jedna velika i sveta obitelj Božja.
Blagdan svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa uveo je u liturgiju božićnog vremena 1921. god. papa Benedikt XV.
Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa danas poučava svaku kršćansku obitelj o temeljnom ljudskom stavu prije svega prema Bogu, a onda prema bližnjemu, odnosno prema svakom čovjeku.
O tome nam također govori i sveti Mudrac iz Knjige Sirahove (prvo čitanje) u kojem se vidi da se obitelj temelji na vjeri u Boga i na ljubavi i poštovanju njenih članova. Stoga se po Božjoj odredbi najprije preporučuje poštivanje roditelja. Toj se naravnoj dužnosti daje posve vjersko obilježje. Poštovanje roditelja oprašta grijehe i čini da Bog usliši molitve poslušne djece. Zatim se nabrajaju vremenita dobra koja slijede one koji poštuju roditelje: čeka ih blagostanje, uživat će u vlastitoj djeci i dugo će živjeti.
Na kraju se sinovima stavlja na srce da pomažu svoje roditelje i da imaju strpljenja s njihovim staračkim slabostima. A svaka ljubav i poštivanje roditelja bit će obilato nagrađeni Božjim blagoslovom, milostima i darovima.
To je ono najljepše i najbolje što se može poželjeti svakoj obitelji u naravnom redu.
Ali Bog je i obitelj podigao u vrhunaravno područje pa s tog stanovišta apostol Pavao (drugo čitanje) slika idealnu kršćansku obitelj koja se zaodijeva u Krista i njegove kreposti tako da ih ižaruje oko sebe. Veza svih tih kreposti je ljubav, a njihov je plod mir u srcu i mir u kući. Ljubav nam Kristova pomaže da nadvladamo sukobe i napetosti pa i u obitelji. Pomaže nam ujedno da širimo oko sebe praštanje, strpljivost i nježnost.
Evanđelje- Žalosni smo te tražili (Lk 2, 41-52)
Događaj o dvanaestogodišnjem Isusu u hramu uzima se u vjeronauku kao primjer Isusove poslušnosti roditeljima. Međutim, iz Lukina rasporeda događaja izlazi da je pravi cilj zgode pokazati Isusov prijelaz iz djetinjstva u mladenaštvo kao neposrednu pripravu za mesijansko djelovanje. Ovom zgodom Luka želi pokazati kako je Isus iznenadio i same roditelje ranom sviješću o svom jedinstvenom odnosu prema Ocu nebeskom i o svom mesijanskom zvanju.
U toj dobi, kad su njegovi vršnjaci zakoračili na prag mladosti, s Isusom se zbio događaj koji je pokazao da je zreliji od svojih vršnjaka. Išlo se u grupama: muškarci s muškarcima, žene sa ženama, a odraslija djeca mogla su se pridružiti kome su htjela. Pred večer su se obitelji opet okupljale na spavanje zajedno. Putovalo se samo danju, jer je noću bilo opasno radi drumskih razbojnika.
Marija predbacuje Isusu što je ostao u prigodnoj hramskoj školi u kojoj su zainteresirani odrasli slušatelji i djeca rabinima postavljali pitanja a oni odgovarali. Dotada se Isus ponašao sasvim uobičajeno. Sada je učinio nešto izvan očekivanja i Marija traži objašnjenje. Isusova zrelost vidi se iz odgovora: “Zar niste znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? To nije Očeva kuća u smislu materijalnog hrama niti Očeve stvari u smislu neke ustanove. To je Očev plan o njegovu Sinu. Time Isus pokazuje da mu je važnije što od njega očekuje Otac nebeski nego zemaljska Majka i poglavar obitelji u kojoj on raste. To je za Mariju bio duhovni šok jer Luka kaže da ni ona ni Josip “ne razumješe riječi koju im reče”. Ipak, Marija je o tome razmišljala a Isus se s njima vratio u Nazaret, jer je znao da još nije dorastao za svoj duhovni poziv.
