Čitanja:
Neh 8,2-4a 5-6. 8-10
Ps 19 (18), 8. 9. 10. 15
1 Kor 12,12-30
Lk 1,1-4; 4,14-21
Glavna poruka liturgije ove nedjelje je normativnost Riječi Božje koja se predstavlja kao posljednja i odlučujuća vrijednost za narod Božji Starog i Novog Zavjeta.
Prvo čitanje – Neh 8,2-4a 5-6. 8-10
Prvo čitanje uzeto je iz Nehemijine Knjige iz odlomka: „Nastanak židovstva – Ezra čita Zakon – Blagdan sjenica.“ Ezra priređuje svečano čitanje Zakona, slavi se Blagdan sjenica. Narod ispovijeda svoje grijehe i obvezuje se obdržavati Zakon. Nehemija i Ezra bili su uvjereni da osim materijalne obnove narod treba učvrstiti i u vjeri svojih otaca. Narod je pozorno slušao izabrane dijelove iz Mojsijeva Zakona i prepoznao kako se puno udaljio od mjere u pravoga i jedinoga Boga, pa su plačući očitovali žaljenje. Predvodnici nisu željeli da ljudi ostanu žalosni i potišteni s osjećajem tuge i krivnje.Oni su u narodu budili radost, ponos i zahvaljivanje Bogu, Jahvi, zato što im je dao mogućnost za novi život u većoj slobodi.
Drugo čitanje – 1 Kor 12,12-30
Današnje 2. čitanje,glasovito je 12. poglavlje o KARIZMAMA. To su milosni darovi kojima Duh Sveti bogato dariva pojedine vjernike ili grupe vjernika za dobro cijele Crkve. Sve se karizme mogu svrstati u 3 reda:
– dar upravljanja ili vodstva;
– dar naučavanja ili prenošenja Evanđelja;
– dar karitasa ili uzajamnog pomaganja.
Apostol Pavao slikovito pojašnjava ulogu posebnih karizmi. Služi se usporedbom ljudskoga tijela i njegovih udova koji trebaju biti u službi cjeline: „Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist,“ je tijelo. A vjernici su po krštenju u to tijelo ucijepljeni. Udovi tijela ne mogu jedan bez drugoga. S tim je naglašeno jedinstvo svih vjernika, kao izraz Božje volje. I najslabiji ud je tijelu jednako važan i potreban. Svi se udovi trebaju jednako brinuti jedni za druge.
Evanđelje – Lk 1,1-4; 4,14-21
Evanđelist Luka piše prijatelju, učeniku „vrlom Teofilu“ da bi mu posvjedočio o istinitosti vjere u kojoj je poučen. Današnje evanđelje spaja dva važna Lukina odlomka: sam početak Lukina evanđelja i prvi Isusov javni nastup u nazaretskoj sinagogi, zbornici. Luka nam daje uvid kako je sastavio svoje evanđelje – pomno je ispitao očevice i ostale svjedoke Isusova života i nauka. Naša vjera kao i Teofilova treba biti osvjedočena vjera koja počiva na uvidu „u pouzdanost onoga u čemu si poučen.“
Luka daje nekoliko zanimljivih detalja o Isusu – otkriva da je Isus bio „othranjen u Nazaretu.“ i da je redovito u dan subotnji išao na molitvu u sinagogu. Subota je dan Gospodnji (za Židove) kada vjernici idu u sinagogu, slušati, čitati i tumačiti Pisma, Riječ Božju. Čitanje je zajedničko. I svatko je mogao čitati i tumačiti riječi Pisma. I današnje 1. čitanje iz Knjige Nehemijine opisuje vjernike koji su se sabrali slušati Božju riječ. Riječ je uvijek netko tumačio, netko tko zna. Svećenik Ezra bio je čitač i tumač Božje riječi.
U današnjem Lukinu evanđelju, Isus zauzima mjesto čitača. „On ustane čitati. Pruže mu knjigu proroka Izaije.“ On ‘razvije’ knjigu, nalazi tekst i čita što je napisano: „Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.“
Isus je ovdje već poznat, jer je učinio svoje prvo čudo u Kani Galilejskoj. Sada izlaže program svog djelovanja. Nije došao dokinuti, nego ispuniti. Isus tada u sinagogi čita riječi proroka Izaije, koje su napisane 8 stoljeća prije. Njegov narod stoljećima čeka Mesiju i još uvijek nije svjestan da je on pred njima. A Isus sebe i svoje poslanje razumije iz teksta koji se čita unutar zajedničke molitve u sinagogi. On sebe i svoje poslanje razumije iz Izaijinog teksta. Izaijine riječi spremaju njegov dolazak. One dolaze izdaleka i strpljivo čekaju – generacijama – na njega. On u Izaijinim riječima nalazi mjesto koje govori ne samo njemu, nego i o njemu.
Isus zapravo ne tumači tekst koji je pročitao. Ovdje je On ono što tekst govori. Poziva se na proročke riječi uzimajući si za zadaću biti: blagovjesnikom siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. Ovdje, program koji je nastao prije njega postaje njegov, ali će ostati aktualan (važeći) sve do njegova ponovnog dolaska.
U ispunjenju Pisma se očituje Božja snaga. Isus donosi ispunjenje Pisma i nama i mi moramo prihvatiti Pismo, bez pogovora. Dakle, Isusova poruka je također i zahtjev za konkretnim socijalnim angažmanom kod siromaha, sužanja, potlačenih. No, ni on se nije zaustavio samo na ovozemaljskim stvarnostima. On usmjerava pogled svojih slušatelja prema Bogu proglašavajući „godinu milosti Gospodnje“ koja s njim započinje. To je u SZ bila godina (svaka 50-ta) kad su se praštali svi dugovi, oslobađali robovi, zaustavljali ratovi, svatko je mogao svoj život početi ispočetka. Međutim, Isus je došao proglasiti godinu milosti Gospodnje koja više nikada neće prestati, jer je trajan i njegov dar oproštenja svih dugova, jer je trajan i njegov dar ljubavi i slobode.
