MISNA ČITANJA
1 Kr 8,41-43
Gal 1,1-2. 6-10
Lk 7,1-10
Današnja liturgija upućuje nas da pri obraćanju Bogu ne mislimo samo na same sebe, na članove svojih obitelji, na svoj narod, nego i na »tuđince« koji su među nama. Neki su od njih u prolazu, a neki stalno s nama žive.
Prema svim tim osobama trebamo postupati kao pravi kršćani i Kristovi prijatelji, jer kod Boga ima mjesta i za »tuđince« jer On prihvaća svakoga čovjeka koji ga traži iskrena srca.
Prvo čitanje – 1Kr 8, 41-43
Tako čitanje iz Prve Knjige o Kraljevima donosi dio molitve mudroga kralja Salomona kod svečane posvete Hrama. U toj posveti kralj se najprije molio za Božji narod i za sve njegove potrebe, te predviđa u svojoj molitvi da će u taj Božji Hram dolaziti i pripadnici drugih naroda sa svojim duhovnim i materijalnim potrebama.
Moli da Bog usliša i »tuđince« kako bi i poganski narodi upoznali njegovo sveto Ime. Tuđinac dolazi »iz daleke zemlje radi Imena Božjega, jer je čuo za veliko Ime njegovo« (usp. 1 Kr 8,42).
Salomon moli Boga da usliša molitvu »tuđinca«, ne da »tuđinac« prihvati židovsku religiju i eventualno narodnost, nego da stranac, kad tako doživi uslišanje svoje molitve, upozna Boga i povjeruje da Bog ljude voli i da im želi dobro.
Drugo čitanje – Gal 1, 1-2.6-10
Vjernost izvornoj Kristovoj zapovijedi ljubavi uvijek treba biti temelj našeg djelovanja i svih naših postupaka. A to traži da izbacujemo iz svoga shvaćanja i ponašanja sve što je tuđe Kristovoj poruci, i što su ljudi, a ne Isus, često nanijeli našem gledanju na Evanđelje.
Ako su krivi učitelji pokazali svoj žar u iskrivljavanju pravoga Evanđelja, još je odlučniji bio sv. Pavao apostol u njegovoj obrani.
Ne samo da nitko od ljudi ne može drukčije učiti nego što su nas apostoli Kristovi učili, već to ne bi bilo moguće ni kad bi došao koji Božji glasnik izravno s neba. Zato svaki krivi učitelj zaslužuje samo jedno: da bude izbačen iz crkvene zajednice. Pojedinac može zalutati, ali Crkva ne, jer nju vodi Gospodin i njegov Duh. Vjera Crkve je norma za pojedine osobe i zajednice.
Ta Pavlova srdžba na krive i lažne učitelje izazvana je iz brige za čistoću evanđeoske nauke i iz ljubavi prema Kristu i njegovoj riječi. Pavlu nije stalo do toga da se svidi ljudima, nego da bude vjeran sluga Kristov.
Evanđelje – Lk 7, 1-10
Današnje Evanđelje govori o vjeri jednog »tuđinca« koji moli Isusa za ozdravljenje svojega sluge.
Vrhunac pripovijesti nije izlječenje bolesnog sluge, nego zapovjednikova nepokolebljiva vjera. Taj ponizni čovjek čak se ne usuđuje Isusa osobno zamoliti za ozdravljenje svojega sluge, nego se s njim želi povezati samo posredovanjem židovskih Starješina. On povlači i usporedbu između njegove i Isusove vlasti: za razliku od njega samoga, Isus nije podčinjen nikakvim višim zapovjednicima. Kad već, dakle, zapovjednikova riječ na njegovom području ima toliku težinu, koliko moćnija ima onda biti riječ Isusova! Njegova skromnost i vjera Isusu priznaju mogućnost, da on može izliječiti i na daljinu, i toliko su jaki da – jedini put u Evanđelju – izazivaju Isusovo čuđenje.
Isus stoga hvali satnikovu vjeru kakvu nije našao ni u svome narodu i ozdravlja mu slugu.