ČITANJA
1 Kr 17,17-24
Gal 1,11-19
Lk 7,11-17
Liturgija ove nedjelje govori o bezgraničnom milosrđu i Božjoj dobroti prema nama ljudima grešnicima, i potiče da sadržajnije ispovijedamo svoju grešnost na početku mise i zahvalnije prihvaćamo darovano oproštenje.
Prvo čitanje (2 Sam 12, 7-10.13)
U prvom čitanju prorok Natan otkriva Davidu njegov grijeh i pomaže mu da se pokaje i obrati.
Prigrabivši Bat-Šebu i poslavši njezina muža Uriju na ratište da sigurno pogine, David je prekoračio svoje kraljevske ovlasti. Natan ga podsjeća na dobročinstva koja mu je Bog do tog trenutka iskazao: predao mu kraljevsku vlast, iako nije bio iz kneževske obitelji, uništio njegove protivnike, ujedinio pod njegovom vlašću sjeverna i južna plemena. David nije samo nanio sramotu ženi koja nije željela prevariti svoga muža. Nije samo učinio nepravdu Uriji, nego je i prezreo Gospodina i učinio što je zlo u njegovim očima. Prorok mu najavljuje kaznu za kraljevsku dinastiju: bit će rivalstva i ubijanja unutar kraljevske loze. Tako izlazi da je grijeh potkopavanje vlastitog pravog dostojanstva, nanošenje zla bližnjemu i uvreda Bogu Stvoritelju u vrhovnom gospodaru svih ljudi. David, iako kralj, vjernički priznaje svoju grešnost i moli da mu Bog oprosti. U Božje ime prorok izjavljuje da Bog oprašta, ali dio kazne ostaje.
Drugo čitanje (Gal 2, 16.19-21)
U ovom odlomku Pavao najavljuje glavnu temu poslanice Galaćanima – opravdanje ili ispravan odnos s Bogom ljudi mogu postići krsnom vjerom u Isusa Krista, bez starozavjetnih propisa o obrezanju.
Za Pavla je naglašavanje starozavjetnog puta spasenja značilo da bi Kristova smrt bila uzaludna. Ta je smrt zajedno s uskrsnućem središnji događaj objave kojim su otpočela “posljednja vremena” ili završna faza Božjeg plana o ljudima. Čovjek postaje prijatelj s Bogom tako da prihvati ljubav Božju očitovanu u Kristovoj smrti i uskrsnuću. Drugog puta nema.
Evanđelje (Lk 7, 36-50)
Farizej Šimun želio je iskušati Isusovo proročko znanje i ponašanje. Isus prihvaća poziv na gozbu na kojoj mu prilazi žena grešnica.
“Grešnica u gradu” znači da je bila udata za carinika te mu aktivno pomagala u nepravednom ubiranju poreza, ili je mogla biti prostitutka, jer je i to postojalo u Palestini Isusova vremena u gradićima s mješovitim stanovništvom. Svakako, svi su u gradu znali njezino moralno stanje i tako se prema njoj ponašali da su je izbjegavali kao otpisanu i nepopravljivu. Očito je željela izvući se iz takvog stanja pa je u Šimunovu kuću došla tražeći od Isusa vidljivi znak oproštenja. Činjenica da je Isus nije odgurnuo njoj je bila dovoljno jasan znak. Suze, brisanje kosom, cjelovi poštovanja i miomiris su izraz zahvalnosti za dobiveno oproštenje.
Farizej Šimun prigovorio je Isusu što razgovara s grešnicom. Ona se iskreno kaje i Isus joj oprašta grijehe. Isus pred sobom ne gleda grijeh nego grešnicu. Kršćansko je pravilo da grijeh treba mrziti, a grešnika ljubiti.
Bog raskajanom grešniku oprašta bez njegovih i njezinih prethodnih zasluga. Zgoda nam pokazuje svetopisamski korijen sakramenta izmirenja ili ispovijedi: kao što je raskajana grešnica tražila vanjski znak oproštenja koje Bog po Isusu dariva, tako tražimo i mi u osobnom izmirenju i pokajničkom činu na početku euharistijskog slavlja.
