Novi vječni život započeo je Isusovim uskrsnućem po kojemu Bog poručuje da je njegovo milosrđe jače od svake boli i smrti. To je vidljivo i u liturgiji ove nedjelje kojoj je tema – uskrsnuće i život.
Prvo čitanje (1Kr 17, 17-24)
Događaj iz današnjeg prvog čitanja zbio se za vrijeme boravka proroka Ilije u Sarfati sidonskoj, kod udovice koja je imala sina jedinca. Ilija je bio prognan te se morao skrivati u tuđoj zemlji.
Udovica predbacuje Iliji da je svojom prisutnošću u njezinu domu privukao Božju pažnju na njezin grijeh pa je Bog dopustio da joj sin smrtno oboli i umre. Tada Ilija pokazuje svoju Božju snagu – tri puta se pružio nad djetetom i molio Boga: „Gospodine, Bože moj, učini da se u ovo dijete vrati duša njegova!“Prorok vraća majci oživljenog dječaka,a ona izriče povjerenje u prorokovo poslanje i potvrđuje vjeru u riječ koju joj je rekao kaci se kod nje nastanio. Čudo nije samo sebi svrha. Ono objavljuje Boga koji spašava nevoljne i potvrđuje da proroci djeluju po Božjem mandatu.
Drugo čitanje (Gal 1,11-19)
U ovonedjeljnom odlomku Pavao Galaćanima iznosi svoju autobiografiju u kojoj priznaje da mu prošlost nije bila čista. Postojalo je vrijeme kad je vjerovao da se bori za čistoću Izraelove vjere, zato se jako trudio ugušiti Isusov pokret. Ali, kad ga je Duh Božji prosvijetlio u susretu s uskrslim Kristom kod Damaska, on se još većim žarom stavio u službu širenja Isusova pokreta – Isusove vjere. Bio je to Pavlov odgovor na direktan Božji poziv. Nakon obraćenja Pavao je ostao 3. godine izvan Jeruzalema. Tada ga je apostol Petar primio i u ime jeruzalemske Crkve izrazio slaganje da Pavao naviješta evanđelje poganima.
Evanđelje (Lk 7,11-17)
Ovaj događaj donosi samo Luka. To je jedan od događaja u kojem Isus pokazuje poštovanje i sućut prema ženama kao jednoj od društvenih grupa onog vremena koje nisu bile dovoljno priznate kod Židova i pogana. U to vrijeme vladalo je uvjerenje da je bolest ili prerana smrt Božja kazna dotičnom za njegove javne ili tajne grijehe. Kad je umirala mlada osoba do dvadesete godine, to se smatralo kaznom Božjom za grijehe roditelja. Ovo znači da su vjernici Naina udovicu i njezina sina smatrali kažnjenim grešnicima. Isus ispravlja takvo mišljenje. Oživljavanje udovičina sina za Luku je izraz Božje dobrote prema poniznima i ožalošćenima, a Isus tu dobrotu objavljuje.
MISNA ČITANJA
___________________
PRESVETO SRCE ISUSOVO I BEZGRJEŠNO SRCE MARIJINO
Kad govorimo o Isusovu i Marijinu Srcu, mislimo na Isusa i Mariju pod vidom njihova nutarnjeg života i njihove ljubavi prema nebeskom Ocu, te prema nama ljudima. Slika obaju Srdaca govori nam o njihovoj neizmjernoj ljubavi spram ljudi, spram svake župe, svake obitelji i svakog pojedinca.
Njihova se ljubav prema grješnom čovječanstvu otkriva od Isusova rođenja u betlehemskoj štalici do smrti na križu. Njihova je ljubav tako čudesna, osobito zato jer je raspeta.
Iskazivanjem svoje ljubavi Isus i Marija žele nas dovesti k nesebičnoj ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, što je bit svetosti na koju smo svi pozvani. Budući da nas ljube, žele spasiti čovječanstvo koje se je izgubilo. Potrebno je vjerovati u Isusovu i Marijinu ljubav, njima se povjeriti i potpuno predati. Ta ljubav obnovit će naša srca i počet ćemo razmišljati, govoriti, raditi i ljubiti kao njih dvoje.
U litanijama Srcu Isusovu molimo: «Srce Isusovo, u krilu Djevice Majke od Duha Svetoga sazdano.»
Djelovanjem Duha Svetoga Isus je kao čovjek s ljudskim srcem bio oblikovan u tijelu Djevice Marije. Oba su Srca već od početka bila čudesno ujedinjena. Marijino je Srce prvo počastilo Srce Isusovo i najdublje je razumjelo dubinu njegove ljubavi. Ona je kao odgojiteljica oblikovala Srce svoga Sina.
Kad je Srce Isusovo bilo probodeno vojničkim kopljem na križu, i Marijino je Srce probodeno mačem boli. U Isusovu Srcu odsjaj je Srca njegove Majke.
PRESVETO SRCE ISUSOVO
Blagdan Presvetog Srca Isusova slavi se u petak nakon svetkovine Tijelova.
Poticaj za uvođenje blagdana došao je iz francuskog grada Paray le Moniala prigodom ukazanja Srca Isusova, sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. g. Ali, tek 1765. g. papa Klement XIII. dopušta slavljenje blagdana Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo se blagdan Srca Isusova proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegovog slavljenja, papa Pio IX. je 1856. g. posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe.
Isusovo srce sinteza je njegove božansko-ljudske osobnosti. Kroz Isusovo srce gledamo Boga i Čovjeka. Isusovo nam je srce otkrilo potpunost, totalnost ljubavi. Isusova ljubav je totalna, bezgranična, jer je prošla kroz smrt.
U Srcu Isusovu prepoznajemo ponajprije njegovu ljubav prema nebeskom Ocu. Isusovo Srce hvali Oca, njemu je Otac sve predao. Isusovo Srce također označava Isusovu povezanost s nama. Njegovo Srce njegova je usmjerenost prema nama. U Isusovo se Srce skrila sva njegova skrb za naše duše. Njemu je stalo da pronađemo spokoj, odmor koji nam on daje.
BEZGRJEŠNO SRCE MARIJINO
Blagdan Bezgrješnog Srca Marijina pomični je blagdan i slavi se u subotu nakon 2. nedjelje poslije blagdana Duhova, dan nakon blagdana Presvetog Srca Isusova.
Bezgrješno Srce Marijino je pobožno ime, kojim nazivamo tjelesno Marijino srce kao simbol Marijinih kreposti, ljubavi prema Bogu i majčinske ljubavi prema čovjeku. Prvi se put, Bezgrješno Srce Marijino spominje u Bibliji, gdje piše kako je starac Šimun prorokovao, kako će Marijino Srce probosti mač velike boli, tj. da će mnogo patiti.
Pobožnost Bezgrješnome Srcu Marijinom, intezivno se razvila u 17. stoljeću, najviše djelovanjem sv. Ivana Eudesa. Održao je prvi blagdan u čast Bezgrješnog Srca Marijinog, u jesen 1648. g. , te utemeljio nekoliko vjerskih društava, koja su promicala pobožnost prema Bezgrješnom Srcu Marijinu. Prije njega, u manjoj su mjeri, širili pobožnost sv. Bernard, sv. Matilda, sv. Gertruda, sv. Toma Beckett, sv. Bernardin Sijenski i sv. Franjo Saleški.
Tek 1855. g., službeno je ustanovljen blagdan Bezgrješnom Srcu Marijinu za cijelu Katoličku Crkvu. Papa Ivan Pavao II. uzdigao ga je 1996. g. od neobvezatnog na obvezatni spomendan.
Marijana ukazanja u Fatimi, povijesno su pridonijela još većem širenju ove pobožnosti. Sestri Luciji, nakon ukazanja 1917. g., Marija se ukazala i 1925. g. upravo s Bezgrješnim Srcem, tražeći pobožnost Bezgrješnome Srcu, te potičući pape, da posvete Njenom Srcu Rusiju, radi zaustavljanja širenja ateističkog komunizma i radi mira u svijetu. Marija je u Fatimi pozvala vjernike, da časte Njezino Bezgrješno Srce tako da svaki dan mole krunicu te obavljajući pobožnost pet prvih subota u mjesecu, prisustvujući u te dane svetoj Misi, primajući sv. Pričest i četvrt sata razmatrajući jedno od otajstva krunice.
Marijino je srce i neprestano veličalo Boga za sve ono što je izveo u njoj i po njoj, poniznoj Službenici Gospodnjoj za svoj narod. Stoga je posve opravdano da uz Presveto Srce Isusovo štujemo i Bezgrešno Srce Marijino.
