ČITANJA
Pnz 30,10-14
Kol 1,15-20
Lk 10,25-37
Prvo čitanje (Pnz 30, 10-14)
„Ponovljeni zakon“ spada među prvih pet knjiga Biblije, u Petoknjižje koje Židovi nazivaju Zakon – Tora. Te Knjige sadrže propise koji su određivali ćudoredni, društveni i vjerski život naroda. Ponovljeni zakon ima posebnu strukturu: to je kodeks civilnih i religijskih zakona. Sadrži četiri Mojsijeva govora. Mojsijevi govori oblikovani su tako da pozivaju narod na opsluživanje Zakona i Saveza s Jahvom.
U ovonedjeljnom čitanju Mojsije se obraća narodu i govori mu u ime Boga, Jahve: „Poslušaj glas Gospodina, Boga svojega, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona!“ Čovjek dobiva poticaj da svoj život – mišljenje, riječi i djela – usklade s Bogom i Božjim Zakonom. Zakon je Božja Zapovijed – Božja Riječ. A zapovijed glasi: „Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.“ Pisac govori ljudima da Boga ne trebaju tražiti u nepoznatim zemljama, u visinama, ni u dubinama da bi čuli njegovu riječ – da Zapovijed dosegnu – koja bi darovala svjetlo i smisao njihovu životu. Bog ljudskom biću, nije ni daleko, nije ni šutljiv. Bog i Božja Riječ – Božja Zapovijed – posve nam je blizu. Upisana je u naše srce. Dakle, svoju očinsku riječ Bog upravlja ljudskom umu i srcu kroz glas neiskvarene savjesti. Taj Božji glas osvjetljava put svakom ljudskom biću prema onome što je istinski dobro, ljudsko, bogoliko i spasonosno. Na čovjeku je to prihvatiti ili odbaciti.
Drugo čitanje (Kol 1, 15-20)
Ovonedjeljno drugo čitanje, Poslanica sv. Pavla apostola ističe Krista kao središte svemira i gospodara svih duhovnih bića. „Krist Isus slika je Boga nevidljivoga, prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo…- sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu.“
Krist Isus je prvi u redu stvaranja. On je početak u redu otkupljenja. Zbog njega i za njega smo svi stvoreni, po njemu smo svi spašeni, u njemu smo već sada dionici njegova uskrsnuća – jer je prvi uskrsnuo i po njemu će svi ostali uskrsnuti. To je dio nauma Boga kojemu se svidjelo u Kristu „nastaniti svu puninu.“ Tek se u njemu može u punini ostvariti i svaki čovjek i cijelo Čovječanstvo i sav svemir. U drugom dijelu osvijetljen je uskrsli Krist kao glava Crkve i izmiritelj ljudi s Bogom.
Isus je isključivi posrednik između Boga i ljudi. On bdije nad svakim stvorenjem, a ne neka druga sila. „On je glava tijela, Crkve; on je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvak.“ Bog Otac uspostavlja mir „krvlju križa njegova,“ a obuhvaća sva stvorenja: ljude, prirodu, svemir i nebeske duhove. Krist, dakle, u sebi ostvaruje sav Božji naum.
Evanđelje (Lk 10, 25-37)
Isus u svom govoru često koristi parabolu, odnosno prispodobu. To je govor usporedbe ili prenesenog značenja kojim se iznosi moralna ili religiozna ideja. U svojim parabolama – prispodobama, Isus bira događaje iz svakidašnjeg ljudskog zanimanje i zgode iz života. Isus se koristi prispodobama jer preko priče lakše dolazi do glavne misli, do onoga što želi reći i objasniti svom sugovorniku. To je bitno, da bi ga slušatelj shvatio i bez uvrijede prihvatio ono što se odnosi na njega. Postoje i vrlo razvijene prispodobe koje Isus izvlači iz međuljudskih odnosa, često neljudskih odnosa. Takva je današnja prispodoba o „milosrdnom Samarijancu.“
Isusova prispodoba o „milosrdnom Samarijancu,“ zakonoznancu daje odgovor na njegovo pitanje, za život vječni. Polazište za to je izokretanje pitanja“tko je moj bližnji?“ u pitanje „komu sam ja bližnji?“ Tko od mene očekuje pomoć? Samarijanac postupa sasvim suprotno svećeniku i levitu, što dovodi do nelagode, jer se radi o ‘religijskim profesionalcima.’ Svi su isto vidjeli, ali različito reagirali.Za onoga tko se pita o „životu vječnom,“ Isusova prispodoba o Samarijancu neće biti puki idealizam, nego životni realizam i izvor svakodnevnog življenja. Svećenik i levit došli su da cilja svoga puta, ali su promašili susret – susret s ranjeni, potrebnim, a taj pravi cilj nikada ne smijemo promašiti. Samarijanac je, sišao s magarca i napravio tek nekoliko koraka, ali u pravom smjeru – nije promašio susret s potrebnim i ostao je vječno zapisan u Evanđelju kao svijetli primjer. Sve što živimo, što činim i za čim žudimo u našem ovozemaljskom vremenu i sve drugo što u odnosu na vječnost ima vrijednost, blijedi pred bratskom zauzetošću za onoga tko je potreban naše pomoći. Dakle, spašavanjem čovjeka najsličniji smo Bogu, Božjem Sinu koji je i svoj vlastiti život dao za spasenje čovječanstva.
