Liturgija ove nedjelje podsjeća na Božje povjerenje u ljude i potiče na odanu vjernost Bogu u različitim sferama života, a također nas želi podsjetiti na naše osnovne kršćanske obveze: budnost i čekanje.
Prvo čitanje – Mudr 18, 6-9
Starozavjetni mudrac, razmatrajući povijest svoga naroda kao Božje povjerenje u Izraelce, poziva ih na vjernost Bogu u dobru i zlu i da ustraju u vjeri otaca, jer su se kao saveznički narod Božji vezali uz Boga i jedni za druge. Narod je očekivao da Bog ispuni svoje obećanje, te u događajima izlaska iz Egipta i oslobođenja iz ropstva doživio »da sveti njegovi jednako snose i dobro i pogibelji.«
Autor svraća pozornost na sudbonosnu „noć“ višestoljetnog egipatskog ropstva. To je „noć“ kada je Bog izveo izraelski narod iz egipatskog ropstva i usmjerio ga prema slobodi u obećanu zemlju. Egipćani doživljavaju kaznu Božju zbog neljudskog – ropskog postupanja. Patrijarsi su vjerovali da je njihov narod od Boga izabran i da je Bog, Jahve ispunjao obećanja. On je obećanje potvrđivao savezima, te nema razloga sumnjati u njegovu vjernost ni u budućnosti. Pisac učvršćuje vjeru svoga izabranog naroda. Uči ih da nisu prestali biti izabrani Božji narod, te da svome Bogu ostanu vjerni i zahvalni i u novim okolnostima.
Drugo čitanje – Heb 11,1-2.8-19
Ime pisca Poslanice Hebrejima je nepoznato. Po sadržaju pisac je bio židovskog podrijetla,dobar poznavalac Staroga zavjeta i grčke filozofije. Naziv „Hebreji“ označava judeokršćane koji govore aramejski jezik. Poslanica Hebrejima bila je napisana, vjerojatno, većem broju kršćanskih zajednica koje su trpjele progonstvo, a progonstvo slabi vjeru. Pisac najprije ističe moć Krista svećenika i važnost njegove žrtve, a onda poziva vjernike na ustrajnost u vjeri. Iznosi im primjer starozavjetnih otaca koji su ustrajali u vjeri u svim poteškoćama.
Sam Abraham, praotac svih pravih i uzornih vjernika, koji je po Božjoj odredbi pošao u nepoznatu zemlju sa svojom ženom Sarom, umro je u iščekivanju i u nadi ispunjenja tih Božjih obećanja. Ali tu svoju nadu nije temeljio na sigurnosti prijateljstva sa starosjediocima niti na marljivom radu za dobro obitelji već na Bogu. Čeznuo je za boljom, nebeskom domovinom i zato se Bog s ponosom nazvao Bogom njegovim.
Evanđelje – Lk 12, 32-48
Budući da vjerovati znači već sada imati ono čemu se nadamo i prema toj nadi sve cijeniti i iz te nade živjeti, jasno je koliko to sve stoji u vezi s našom spremnošću za prijelaz u vječnu domovinu o kojoj nam upravo danas govori Isus u Evanđelju.
Isus nam također daje i upute za vjernički život ovdje u svijetu sa stanovišta služenja materijalnim dobrima i vjernosti Bogu koji dolazi.
Isusovi sljedbenici ne smiju živjeti u strahu za zemaljski i vječni život, jer je Bog »Otac već odlučio da im dadne Kraljevstvo« (Lk 12,32), odnosno pustiti ih u svoje intimno društvo i protegnuti na njih svoje prijateljstvo.
Za razliku od ludog bogataša koji je sve svoje snage istrošio na zgrtanje materijalnih dobara, a mora ih napustiti prilikom smrti, Kristovi sljedbenici trebaju stjecati »blago nepropadljivo na nebesima« gdje će im srce biti.
Zato nam Isus zapovijeda da opašemo bokove svladavanjem tjelesnih strasti i da upaljenim svjetiljkama dobrih djela pokazujemo bližnjemu put istine i života i da tako nadom težimo prema vječnoj domovini, čekajući u ljubavi svoga Gospodara tako da mu odmah otvorimo čim stigne i pokuca na vrata našega života. Tko za života bude tako služio Bogu, njemu će Bog služiti u vječnosti. Stoga nas Isus poziva da ustrajemo u budnosti, jer nitko od nas ne zna ni dana ni časa svoje smrti.
Svaki vjernik je dobio određene darove, sposobnosti i mogućnosti i ako ne djeluje u skladu s tim primljenim talentima, ne odgovara na povjerenje koje mu je Bog iskazao stvorivši ga baš takvoga. Bog koji iskazuje povjerenje, zahtjeva odgovor vjernosti od svakoga čovjeka, a pogotovu od onih koji imaju bilo kakvu vlast nad drugima.
