Čitanja:
Am 8,4-71
Tim 2,1-8
Lk 16,1-13
_____________________
Prvo čitanje (Am 8, 4-7)
Amos je najstariji prorok pisac Staroga zavjeta. On je bio prvi prorok koji je smatrao da svoje govore i svoja vjerska iskustva treba zapisati, za buduća pokoljenja. Amosova je knjiga zbirka njegovih govora i viđenja. Govori imaju pretežno karakter prijetnji, optužbi i teoloških razmišljanja o izraelskoj povijesti. To vrijedi i za viđenja: naviješta sud nevjernom narodu, kralju i svećenicima.Amos je bio pastir i uzgajivač divljih smokava. Na Jahvin poziv napustio je svoje imanje i postao prorok. Za njega je Bog-Jahve, vrhovni gospodar svijeta, koji kažnjava sve narode stoga će kazniti i Izraela, kojega njegovo Božje izabranje obvezuje na veću moralnu pravednost. Zbog njegovih prijetnji, svećenik Amasja potjerao ga je iz Betela.
U prvom ovonedjeljnom čitanju prorok, po Božjoj zapovijedi prijeti bogatim pljačkašima i varalicama koji lošu robu prodaju skupo siromasima. Prorok Amos je „prorok pravde.“ Zalaže se za socijalnu pravdu, za jednakost među ljudima, za ispravan odnos prema Bogu, osuđuje vjerski formalizam. Narod poziva na obraćenje i na istinski povrat Bogu. To je jedina mogućnost spasenja. Ako ne napuste grijeh čeka ih propast koju prorok već nazire, pa zato i oplakuje. Za Amosa Jahve nije Bog samo Izraela nego i svih drugih naroda i zato iznosi optužbu i drugih, poganskog naroda.
Drugo čitanje (1Tim 2, 1-8)
Obje poslanice Timoteju kao i poslanica Titu su osobna pisma. Nisu upućene nekoj određenoj kršćanskoj općini, već ih je Apostol napisao dvojici voditelja zajednice, koji ih čitaju i predstavljaju u svojim zajednicama. Pisma su vrlo službena i autoritativna i gotovo crkveno-pravna. U njima ima puno nabrajanja i zakonskih odredaba. Upućuju na Evanđelje i podsjećaju na pravovjerni nauk. Pažnju na opasnost krivih učitelja, koji potječu iz židovstva i zadržavaju svoje Zakone.
Crkva je tada bila slabo organizirana. Stoga se ova pisma posebice trude urediti je. U ovonedjeljnom drugom čitanju preporučuje se predvodniku kršćanske zajednice da se na skupovima vjernika, na euharistiji, upravljaju: „prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodim miran i spokojan život u svojoj bogoljubnosti i ozbiljnosti.“ Ova preporuka se ne odnosi samo na Timoteja i na zajednicu koja mu je bila povjerena, već na predvodnike zajednica svih vremena. To se danas čini tradicionalno na našim euharistijskim slavljima. Obveza molitve za sve ljude proizlazi iz Isusova otkupiteljskog djela. Temelj te univerzalnosti jest „Jedan Bog i jedan posrednik između (svih) ljudi i Boga – Krist Isus, koji je sebe samoga dao kao otkup za sve.
Ova Poslanice donosi najstariji podatak, (preporuka Apostolova učenika pred kraj 1. stoljeća), zapravo Pavlovu zapovijed o tzv. molitvi vjernika ili sveopćoj molitvi u liturgiji.
Evanđelje (Lk 16, 1-13)
U ovonedjeljnom evanđelju Isus na prvi pogled hvali prepredenog, lukavog i domišljatog upravitelja koji potkrada svoga gospodara. Upravitelj je uhvaćen i optužen da potkrada gospodara. Nakon što je gospodar od njega zatražio da položi račune i da odstupi, upravitelj gospodarevo imanje rasiplje još više. On poziva gazdine dužnike i smanjuje im dug kako bi ih zadobi za prijatelje u svojoj nevolji. Stvara sebi prijatelje tuđim bogatstvom i osvećuje se gospodaru zbog gubitka upraviteljskog mjesta. Nas ljude iznenađuje, u ovoj priči, bogati gospodar i njegovo daljnje ponašanje. On pohvaljuje upraviteljevo „djelo.“ Ponaša se kao da mu nije stalo do svog imanja. Pitanje je! Tko je gospodar u priči? Ovako se ne ponaša ni jedan zemaljski bogataš.
Bogati gospodar u našem Evanđelju je, dakle, Otac nebeski, upravitelj je svaki čovjek, a dužnici su svi oni s kojima upravitelj ima neke odnose. Isus sigurno ne hvali upraviteljevo djelo, nego način djelovanja.
Domišljati upravitelj, predstavlja „sinove ovoga svijeta.“ A mi smo (trebamo biti), „sinovi svjetlosti.“ Isus neće da nas, po svojoj domišljatosti u zlu preteknu „sinovi ovoga svijeta.“
Radi se, dakle, o planiranju budućnosti kod Boga – u Kraljevstvu Božjem. I, odlučnost za Kraljevstvo Božje isto tako zahtijeva: volju, trud, vrijeme, plan, energiju i jednom riječju sve čovjekove moći. A znamo da o našem sadašnjem životu ovisi kako će nam izgledati život vječni. Isus nas suočava s pitanjem: koliko mi činimo za svoju vječnu budućnost? Malo je vremena da izborimo svoje spasenje. Svaki je trenutak presudan, svako je doba kobno. Možemo zakasniti, promašiti pravi trenutak. To je opća poruka ove nedjelje.