Posljednju nedjelju liturgijske godine slavimo svetkovinu Isusa Krista – Kralja svega stvorenja. Svetkovinu Krista Kralja uspostavio je Papa Pio XI. svojom enciklikom „Quas primas” krajem 1925.godine.
Blagdan se prvotno slavio neposredno pred svetkovinu Svih svetih, “da bude glasno naviještena slava onoga koji trijumfira u svim svecima i izabranicima” (Quas primas). Na taj način slavljenje Krista Kralja bilo je u uskoj vezi s njegovim kraljevstvom na nebu. Mnogi su željeli da se taj blagdan poveže i s njegovom Crkvom na zemlji, s crkvenom liturgijom. Tako je postkoncilska liturgijska reforma pomaknula taj blagdan »Krista Kralja svega stvorenja« na posljednju nedjelju kroz Crkvenu godinu da se jasno iskaže kako je cilj liturgijske godine i cijeloga kršćanskoga života proslavljeni Gospodin.
Ali podrijetlo ove svetkovine zapravo potječe od samoga Isusa Krista koji na pitanje Poncija Pilata da li je on kralj odgovara: „Da, ti sam kažeš, Ja sam Kralj” (Iv 18,37), iako odmah precizira da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta.
Crkva slaveći blagdan Krista Kralja na koncu liturgijske godine želi reći svima nama kršćanima da sve naše Bogoslužje, svaki naš duhovni i životni kult Bogu ima svoj početak i svoj završetak u Isusu Kristu, Sinu Božjem i našemu Bogu i Gospodinu.
Što zapravo znači slaviti blagdan Krista Kralja i u čemu se to sastoji njegovo kraljevstvo?
Isus Krist nije došao na ovaj svijet da gospodari nad ljudima, da ljude tlači, zlorabi i iskorištava, već je došao da ljude spasi, da ih izbavi iz ropstva grijeha i zla, da ih oslobodi iz ruku svih onih koji čovjeka uništavaju i upropaštavaju.
On se za nas rodio na ovoj Zemlji, za nas je živio i radio, on je za nas prošao kroz sve životne bijede, muke i trpljenja, on je za nas mučen i razapet na križu, s križa je svoju krv za nas prolio, za nas je umro i uskrsnuo da bi nama dao život i to u izobilju.
Krist je kralj koji je za sve njih i za sve ljude, uhvaćen i svezan, odbačen, podrugljivo kao kralj zaogrnut grimiznim plaštem i okrunjen trnovom krunom, izrugan i izudaran, posjednut na sudačku stolicu, suđen i osuđen na sramotnu smrt, proglašen kraljem i ustoličen kao kralj na križu. Sve to što je ljubio Boga i ljude sve do kraja.
I tako je posvjedočio za istinu Boga koji je ljubav i koji iz ljubavi prema ljudima žrtvuje i svoga jedinorođenoga Sina samo da bi ih spasio. Po tome je Krist postao Kralj nad kraljevima.
Kristovo kraljevstvo je vladavina ljubavi. One ljubavi koja se iskazuje Bogu u bližnjemu. Svako djelo te ljubavi bit će nagrađeno. A kažnjen neće biti samo svaki čin protiv ljubavi, nego i svaki propust te kraljevske kreposti. Naši svagdašnji čini nas sude. To znači sudjelovati u Kristovu kraljevskom poslanju i otkrivati u sebi i drugima ono osobito dostojanstvo našega kršćanskog poziva.
MISNA ČITANJA
2 Sam 5, 1-3
Kol 1, 12-20
Lk 23, 35-43
I misna čitanja pomažu nam bolje shvatiti prirodu Kristovog kraljevstva. Kralj David iz prvog čitanja koji je ujedinio sva izraelska plemena u jedan Božji narod slika je Krista Kralja kao eshatonskog ujedinitelja ne samo židovskog nego i svih naroda svijeta u nebeskom kraljevstvu. Naš Kralj Isus Krist je Bog i čovjek, a kao čovjek je izravni Davidov potomak na kojemu su se tek ispunila sva obećanja koja je Bog dao tome najvećem izraelskom kralju. Ono što su izraelska plemena kazala Davidu: »Evo, mi smo od tvoje kosti i od tvoga mesa.« (2 Sam 5,1) vrijedi i za našu tjelesnu i duhovnu povezanost s Kristom.
Kao što je David sklopio s Izraelcima ugovor i savez pred Gospodinom u Hebronu, tako od časa Isusova utjelovljenja i njegove pashe postoji daleko čvršća i trajna veza između Krista i nas koja se obnavlja i utvrđuje svakom misnom žrtvom i gozbom. Zato nas uči sveti Pavao apostol da je po raspetom i uskrslom Kristu Bog nadvladao sve zle sile i izmirio ljude sa sobom. Isus Krist, stvoriteljska Očeva Riječ, je naš Otkupitelj. Sve je po njemu i za njega stvoreno, sve postoji u njemu. Stoga se mi neprestano zahvaljujemo Ocu koji nas osposobi za udioništvo u baštini svetih u svjetlosti.
Crkva danas ispovijeda prvenstvo uskrsloga Krista nad ljudskom poviješću i prirodom. Ona tako vjeruje da ljudska povijest ima smisla te da se razvija od Krista i prema Kristu. A da je to zaista tako potvrđuje nam ovonedjeljno sveto Evanđelje po Luki koje govori kako je Isus visio na križu s natpisom da je židovski kralj i kako je s toga svog prijestolja milosrđa kraljevski opraštao.
Isus i umirući na križu očituje tko je: Kralj koji ima svoje kraljevstvo, Bog koji dariva svoj raj. Isusovo kraljevsko dostojanstvo izbija na križu, ali za onoga koji zna na stvari gledati očima vjere. On je dostojanstveni Patnik koji postaje kralj upravo po prihvaćanju patnje za naše spasenje. Stoga Krist Kralj svega stvorenoga, koji nagoviješten u praliku Davida, i proglašen u poniženjima muke i križa, u Crkvi kraljuje te će se vratiti na svršetku svijeta u slavi da sudi živima i mrtvima.
