Čitanja:
Iz 49, 14-15
1 Kor, 4, 1-5
Mt 6, 24-34
Prvo čitanje (Iz 49, 14-15)
Ovonedjeljno prvo čitanje dio je prorokove propovijedi Izraelcima u babilonskom sužanjstvu koji su počeli padati u očaj. Mislili su da im Jahve neće ili čak ne može pomoći. Događalo se to u vremenu kad je Babilonija bila najmoćnija država ondašnjeg svijeta, a prorok po Božjoj odredbi najavljivao povratak sužanja u zemlju djedova.
Prorok im upućuje veličanstvenu utjehu uspoređujući Boga s majkom koja se brine za svoje dijete. Majka dijete voli – osobito dok je nemoćno dojenče – bez obzira na to što dijete njezinu ljubav ne cijeni niti može uzvratiti. Upravo po tome majka je slika Boga koji ljubi svoj grešni narod. Bog je bolji od najbolje majke: “Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću!” Ovo čitanje podloga je za Isusov nauk u današnjem evanđelju o brizi Stvoritelja za sva stvorenja, a posebno za ljude.
Drugo čitanje (1 Kor 4,1-5)
Ovaj odlomak završni je dio Pavlova osvrta na korintsku rascjepkanost u vezi s misionarima. Iako su propovjednici po ljudskim sposobnostima i svojstvima različiti, svi su “Kristovi službenici i upravitelji otajstava Božjih”
Korinćani su svojim precjenjivanjem jednih misionara i podcjenjivanjem drugih postupili kao da su misionari važniji od Krista Gospodina u Crkvi, a oni se sami smatraju suradnicima i upraviteljima Kristovim te žele da ih tako tretiraju i vjernici. Pavao i njegovi suradnici žele biti vjerni ekonomi u kući Kristovoj. Ništa više, ali i ništa manje.
U nastavku odlomka Pavao iznosi razliku između Božjeg i ljudskog prosuđivanja: ljudi sude izvanjske čine i riječi, a Bog će o eshatonskom dolasku Kristovu “iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca” . Srce je za biblijskog vremena smatrano središtem čovjekova planiranja, a bilo je i sinonim za “savjest”, jer u SZ nema riječi “savjest”. Jedini Bog vidi što čovjek misli kad nešto čini ili govori. Jedini on zna što je u čovjekovu djelovanju rezultat naslijeđenih sklonosti i neizbježnih okolnosti a što krivnja slobodnog i odraslog pojedinca. Ovaj odlomak potiče nas na vjerničko gledanje uloge crkvenih predstojnika te na ponizno prosuđivanje svojih i tuđih djela, dok smo na proputovanju zemaljskom.
Evanđelje (Mt 6, 24-34)
Evanđelje ove nedjelje donosi niz izreka iz Govora na gori u kojima nas Isus potiče na pouzdanje u Boga kao Oca koji se brine za ljude. Te izreke razrađuju uvodno načelo: “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.”
Bogu jedinome trebamo služiti, a ne vremenitim dobrima ovoga svijeta. Ako smo Božji i želimo služiti Bogu kao Ocu, onda ne smijemo se klanjati dobitku i bogatstvu. »Nitko ne može služiti dvojici gospodara, – kaže Isus -, jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!« (Mt 6,24). Ne radi se tu o bogatstvu koje služi da čovjek zadovolji ono što mu je potrebno za doličan i ljudski život. Dakle, ne radi se o bogatstvu koje je potrebno za život, nego o bogatstvu koje život podjarmljuje i zarobljuje; koji prestaje biti sredstvo, a postaje cilj; koji prestaje biti sluga, a postaje gospodar. Radi se o bogatstvu koje se gomila grabljenjem tuđeg novca; o bogatstvu koje ucjenjuje i raste uz cijenu krvi i bijede drugih ljudi. To je »lažno bogatstvo« koje je neprijatelj Boga i čovjeka.
Isus savjetuje da računamo na Božju ljubav i na njegovu ljubaznu providnost. Ako On hrani ptice nebeske i ako u prelijepo ruho odijeva poljske ljiljane, zar neće još i više brinuti o vama koje je stvorio na svoju sliku?
Isus nas potiče da u prvi plan stavimo brigu za kraljevstvo Božje i njegovu pravednost. »Zato – kaže nam Isus – najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a sve će vam se ostalo nadodati.« (Mt 6,33) Nemojmo, dakle, tjeskobno biti zabrinuti za svoj život: što ćemo jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u što ćemo se obući (usp. Mt 6,25). Budimo više zabrinuti za ljude i svaki dan iznova nastojmo im biti podrška i pomoć na njihovu putu k Bogu.