Čitanja:
Dj 6, 1-7
1 Pt 2, 4-9
Iv 14, 1-12
Prvo čitanje (Dj 6, 1-7)
O životu prvih kršćanskih zajednica Luka u Djelima apostolskim pruža dragocjene podatke: o zajedništvu i podjeli dobara, o molitvama, o Euharistiji, o krštenju vodom i Duhom Svetim, u mladoj jeruzalemskoj Crkvi.
Pri tome unutar zajednice nastaju problemi koji se odražavaju na svim područjima. Za ovonedjeljno prvo čitanje, Luka iznosi problem udovica grčkog jezika: „Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice.“
Ovaj problem potiče apostole da razmisle o novoj organizaciji unutar Crkve. Pristupili su izboru „sedam muževa za novu službu.“ Njih 7 postave pred apostole, „a oni pomolivši se, polože na njih ruke.“
Izbor „sedmorice“ predstavlja početak novog ustrojstva u Crkvi u Jeruzalemu. Biraju se: prvaci, naučitelji, prezbiteri, i đakoni. (prezbiter = viši svećenik; diakon = služitelj; diakonia = uslužna ljubav).
Ovim postupkom pojam „učenik“ proširuje se na sve kršćane; nije više ograničen samo na dvanaestoricu apostola. Trajno povećanje broja učenika nalaže podjelu zadaća i službi. Izborom sedmorice „đakona“ naglašena je važnost „služenja“ u Crkvi. Đakon će pomagati i zamjenjivati postole u obavljanju materijalnih poslova: upravljati dobrima, dijeliti ih potrebnima, organizirati zajedničke obroke i posluživati kod stolova. Ali, ti prvi đakoni bili su i navjestitelji Božje riječi. Po tome se spominju Stjepan i Filip. Posebno je na djelu mladi đakon Filip u Samariji. Sva se njegova propovijed svodi na Isusa koji je Mesija – Krist – Pomazanik. Ovdje je naglašen i obred „rukopolaganja“ koji se povezuje s primanjem Duha Svetoga i to nakon krsta. Učitelji vjere ovo mjesto rado povezuju s prvim nagovještajem sakramenta svete potvrde ili krizme kojim se po posebnom daru Duha Svetoga „potvrđuje“ krsna milost.
Drugo čitanje (1Pt 2, 4-9)
Za ovonedjeljno liturgijsko drugo čitanje, odabran je tekst iz Prve poslanice svetoga Petra apostola, iz poglavlja naziva „Novo svećenstvo.“ Sveti Petar u svojoj Prvoj papinskoj poslanici svima vjernicima govori: „Ljubljeni! Pristupite Gospodinu, kamenu živomu što ga,… ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran,… pa se kao živo kamenje, ugrađuje u duhovni dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu…koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.“ Ovdje se sam Isus usporedio s odbačenim kamenom, kojeg je zatim odabrao Bog (Iz 28,16). Kršćani su živo kamenje, ko i Isus, te se „izgrađuju“ kao „duhovno prebivalište,“ u kome po Kristu prikazuju bogoštovlje, Boga dostojno – Bogu milo.
Autor Poslanice potvrđuje da vjernici sudjeluju u svećeništvu jedino po sjedinjenju s Kristom. Samo je Isus Krist jedini svećenik – Božji posrednik. Kršćani pristupaju Kristu samo vjerom. Svaki krštenik u Crkvi sudjeluje u liturgijskom životu: u slušanju riječi Božje, u molitvi, euharistiji, te bratskoj ljubavi. Vjera je potpuno prihvaćanje Krista – nasljedovanje, njega, njegovih patnji, a potom i uskrsnuća. Krist kao „živi“ kamen je temelj nove građevine, Crkve, koja povezuje ljude s Bogom. Kristova Crkva je zajednica „odabranog naroda“ – povezana s Bogom i njezina je odgovornost za svijet i cijelo čovječanstvo.
Evanđelje (Iv 14, 1-12)
Riječi današnjeg evanđelja, dio su Isusova govora učenicima koji se nalaze pred skorim Kristovim odlaskom u nebo, k Ocu. Glavna tema današnjih čitanja je : Isus Krist kao posrednik između Boga i čovjeka. Isus Krist kao ugaoni kamen , koji se kao živi kamen ugrađuje u duhovni Dom – Crkvu Kristovu. U Crkvi su oni koji prihvatiše Krista, kao „kamen zaglavni“ – „kamen živi“ i njegovo su sveto svećenstvo. A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji, postade kamen ‘spoticanja.’
Isus, pred odlazak, obećava svojima postati put koji vodi k spasenju. Kaže im: „Ja sam put… No, prije toga, on se sam stavio na taj put, a to je put križa. On zna da je samo to put koji vodi do konačne radosti i pobjede života.
Zatim kaže učenicima: „Ja sam istina… Njegovi su ga nukali na odustajanje od Puta (Iv 16,29). Iskustvo ipak pokazuje da je čitava istina – ona prava, jasna i bez kompromisna – ipak najbolji put, ma koliko teška bila. Isus ne obećava lijep život, nego stvaran. A od njega ne treba bježati, jer ima perspektivu. Svaki bijeg znak je da se ne vjeruje u pozitivni ishod – znak je nepovjerenja.
Ali, Isus, ustrajno, govori dalje: „Ja sam život… Isusov život za čovjeka je život u Duhu, u Duhu Svetom – život u zajedništvu s Bogom, u zajedništvu s Isusom Kristom. Pravu egzistenciju života čovjek ima tek onda kada se usmjeri na Krista. Današnje Ivanovo evanđelje puno je izazovnih pitanja i odgovora. Isus je došao da smiri uznemireno ljudsko srce. Zato govori svojim učenicima: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova…Idem pripraviti vam mjesto.“ Isus Krist, vodi učenike, a vodi i nas prema Bogu, on je posrednik između Boga i čovjeka.
On svojim odlaskom ne ostavlja prazninu, nego ostaje kao Duhovna cjelina, u Crkvi i u apostolima. On odlazi u kuću Očevu i tamo će pripraviti mjesto za svoje apostole, ali i za sve svoje sljedbenike. Iz ovoga izlazi, kao da je čitav smisao njegova boravka na zemlji bio građenje puta do Oca, davanje sebe nama putem vlastitoga predanja.
