SVETIŠTE MAJKE BOŽJE BISTRIČKE
Tradicionalno, 283. zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba Majci Božjoj Bistričkoj ove će se godine održati od 13. do 15. rujna pod geslom „Zdravo, presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna Zaštitnice naše drage domovine Hrvatske!“.
Kroz duga stoljeća svog postojanja hrvatski je narod slavio Mariju kao svoju kraljicu i gradio je mnoge crkve i kapele u njezinu čast. Tako je među razigranim bregovima i brežuljcima, uz potok Bistricu, u srcu Hrvatskog zagorja nastalo svetište Majke Božje Bistričke, u kojem se štuje drveni kip crne boje iz 15. stoljeća, a pripada nizu crnih Madona, premda je pri restauraciji otkriveno da njezina tamna boja nije izvorna. Kasnogotički drveni kip bistričke Bogorodice rad je pučkog majstora koji je u njega prenio osjećaj pobožnosti i dubokog poštovanja.
Kip Majke Božje s Djetetom najprije se nalazio u kapeli na Vinskom Vrhu, odakle ga je, zbog turske prijetnje, 1545. tadašnji župnik krišom prenio u župnu crkvu. Tu ga je ispod kora zazidao, a tajnu je ponio sa sobom u grob.
Tek je 1588. g. kip ponovno pronađen – po predaji je, nakon večernje molitve, neobično svjetlo obasjalo mjesto ispod kora, odakle je sljedeći dan otkopan posve očuvan kip Majke Božje. No, kip je, opet zbog Turaka, 1650. ponovno zazidan iza glavnog oltara župne crkve. Zahvaljujući poticaju zagrebačkog biskupa Borkovića kip je 16. srpnja 1684.godine po drugi put pronađen, a već drugi dan dogodilo se i prvo čudo -župljanka Magdalena Paulec donijela je u bistričku crkvu svoju oduzetu kćerku Katarinu. Nakon svete mise s njom je tri puta obišla oko oltara. Nakon trećeg obilaska djevojčica je molila majku da je pusti i počela oko oltara trčati.
Vijesti o čudesnim pronalascima kipa i mnogobrojnim izlječenjima proširile su se i dalje od Zagreba. Kako je štovanje Majke Božje Bistričke sve više raslo, Hrvatski sabor je 1710. odlučio sagraditi zavjetni oltar, a današnja župna crkva građena je između 1879. i 1882. godine. Za vrijeme gradnje, u noći Marijina uznesenja, izbio je požar i uništio cijelu unutrašnjost crkve, osim velikog oltara i čudotvornog kipa Majke Božje.
1934. godine tada biskup koadjutor Alojzije Stepinac pješice je predvodio zavjetno hodočašće vjernika Zagreba, te time dao velik poticaj pučkom štovanju Majke Božje Bistričke, a godinu dana kasnije nadbiskup Antun Bauer okrunio je Marijin kip krunom hrvatskih vladara. Hrvatskim nacionalnim svetištem je Marija Bistrica proglašena 1971., a od 1987. godine 13. srpnja slavi se svetkovina Majke Božje Bistričke.
Sva ta lutanja i ponovni pronalasci «crne Madone» učvrstili su vjeru ljudi u njenu čudotvornu moć. Brojne ploče- zahvalnice i zavjetni darovi što se nalaze u svetištu svjedoče o Blaženoj Djevici Mariji kao «zdravlju bolesnih, utočištu grešnika,utjesi žalosnih, pomoćnici kršćana».
***********************************************************************
UZVIŠENJE SVETOG KRIŽA
POVIJEST BLAGDANA
Povijesna pozadina ovog blagdana je osvajanje relikvije svetoga Križa iz ruku nevjernika caru Herakliju. Prema jednoj predaji, sveti je Križ pronašla na Kalvariji carica Jelena. Ta za kršćane najsvetija relikvija u jednom je ratu istočnorimskoga cara s Perzijancima pala u njihove ruke. Car Heraklije (610-641) na čudesan je način pobijedio perzijskoga kralja, a kao prvu pogodbu za mir postavio zahtjev da kršćanima bude natrag vraćen sveti Isusov križ. Uvjet je bio ispunjen i sam je car na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. Pri tom se zbilo čudo. Car je na putu prema Kalvariji bio zaustavljen od jedne više sile. Nije nikako mogao proći kroz vrata što su vodila na Golgotu. Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokorničkoj odjeći prenio sveto breme na mjesto gdje je ono poslužilo kao sredstvo našega spasenja, kao oltar na kojem je bila prinesena Spasiteljeva krvna žrtva.
ZNAČENJE BLAGDANA
Na današnji blagdan križ se ne promatra kao spomen Kristove muke i smrti već se pretvara u radosnu proslavu, uzvisivanje, i to u prvom redu onoga koji je na drvetu križa ostvario spas za čovjeka svojim poniženjem sve do potpunog predanja volji Božjoj darivajući vlastiti život za život svijeta pokazujući na taj način svoju apsolutnu ljubav. Ovim blagdanom proslavljamo zapravo taj povijesni spasenjski događaj ljubavi Božje iz koje izvire novi život za Crkvu, novi život za čovjeka kršćanina, iz koje u konačnici izvire ono što redovno nazivamo otkupljenje ili spasenje. Usredotočenost, razmišljanje i proslava ove spasenjske stvarnosti križa, koje smo mi kršćani dionici po vlastitom krštenju, uzvisuje i nas same, svakodnevno, sve naše križeve, sve patnje, boli, trpljenja, sve posljedice grijeha koji nas mogu zatvoriti u smrt te nas otvara novom životu koji nam dolazi kao dar od Boga po žrtvi Isusa Krista na križu.
Raspeće na križu bila je mrska smrtna kazna u starih Rimljana. Oni su redovito razapinjali na križ teške političke zločince i razbojnike. Ali nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt raspećem. Od onoga dana kada je na križu visio Krist Gospodin, križ postaje njegovim znakom, znakom spasenja po kojem se prepoznaju kršćani. Za nas je stoga križ nerazdvojiv od onog koji je na njemu visio za spas svijeta.
Zato mi kršćani u svakom križu – raspelu častimo Raspetoga i Uskrsloga. Stoga je Križ znak pobjede, znak Krista Pobjednika. Radi toga je također križ ujedno i simbol »križnog puta« kojim je obilježen rast do punog razvoja svakog kršćanina i cijele Crkve u hodu kroz povijest čovječanstva prema vječnoj domovini na nebesima.
Drage volje nositi križ života i to ljubeći Boga i ljude – to je Kristov put. Na tom nas putu čeka i naše »uzvišenje svetoga Križa«, kada će se svi naši križevi pretvoriti, darom Boga Oca, u vječnu radost, u vječnu slavu.
HRVATI I SVETI KRIŽ
Konstantin Porfirogenet u 32. poglavlju svoga djela De administrando imperio govori da je car Heraklije pozvao Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske, sa središtem oko Krakova, u ove naše današnje krajeve, da mu zaštite zapadne granice protiv Avara. Bilo je to upravo u vrijeme kad je on na Istoku vodio rat za oslobođenje svetoga Križa. Hrvati su tada bili još pogani, ali su se vec kao takvi neizravno borili “za krst časni”, osiguravajući caru, borcu za Križ, zapadne granice njegova carstva. Našem je narodu dao zadatak da se bori “za krst časni”, za križ kao simbol našega spasenja i kršćanstva uopće. I zato naša narodna povijest već od svojih početaka stoji u znaku svetoga Križa.
