Čitanja:
2 Sam 7, 1-5. 8b-11. 16
Rim 16, 25-27
Lk 1, 26-38
U sve tri liturgijske godine misna čitanja četvrte nedjelje došašća govore o potomku iz roda Davidova preko kojega će Bog biti posebno naklonjen svome narodu Izraelu i svim narodima svijeta. Evanđelje u sve tri godine govori o Isusovoj majci i Josipu iz plemena Davidova koji nije biološki otac Marijina sina.
Prvo čitanje (2Sam 7,1-5. 8b-12.14a.16)
Prvo čitanje donosi Natanovo proročanstvo kralju Davidu o potomku iz njegova roda preko kojega će Davidova “kuća” u smislu kraljevske loze trajati dovijeka.
David je osvojio Jeruzalem, riješio se unutarnjih i vanjskih neprijatelja i protivnika, uredio je svoje kraljevstvo i tako došao na vrhunac svoje moći. Kako je bio religiozan, naumio je Gospodinu podići prikladan Hram, jer je Božji kovčeg još uvijek stajao pod šatorom kao za vrijeme četrdesetogodišnjeg lutanja Izraela pustinjom. Izlaže svoj plan proroku Natanu koji ga u početku podržava, ali Bog mu daje drugi nalog. Tada Bog reče proroku Natanu: »Idi i reci mome sluzi Davidu: Ovako govori Jahve: Zar ćeš mi ti sagraditi kuću da u njoj prebivam? (…) Jahve će te učiniti velikim, Jahve će ti podići dom. (…) Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda.« (2 Sam 7,5.11b.16)
Neće David podignuti dom svojem Bogu, nego Bog njemu. Bog će mu učvrstiti dinastiju i jednom njegovom potomku – Mesiji – dati vječno kraljevstvo. On će biti graditelj Hrama, i to ne materijalnog zdanja gdje Bog ne stanuje. Njegov stan, njegovo prebivalište jest živi čovjek, svaki kršćanin koji njeguje u sebi božanski život milosti.
Drugo čitanje (Rim 16, 25-27)
Završnica Pavlove Poslanice Rimljanima je „hvalospjev Bogu“ (grč. doksologija = Slava Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu). Božji nacrt spasenja kako ga je Pavao razradio u Poslanici obuhvaća sve narode i sva vremena. Taj nacrt objavljuje čudesnu Božju mudrost. Apostol izriče “hvalu i slavu uvijeke” Bogu koji može učvrstiti vjernike. Početak vjere i ustrajnost u svjedočkoj vjeri dar je Božji. Propovijedanje evanđelja o Kristu Pavao naziva “objavljenjem otajstva prešućenog drevnim vremenima, a sada očitovanog i po proročkim pismima obznanjenog”.
Boga, koji je u davnini zasnovao otajstvo spasenja, po prorocima ga naviještao te ga u Kristu izveo i učinio dostupnim svima narodima, Pavao naziva jedinim mudrim. Ovo znači da je sam Apostol otkrio životnu mudrost u objavi te da u svjetlu objave vrednuje svoj život i povijest svijeta. Bog je sama mudrost i on nas čini vjernički mudrima.
Na kraju dodaje Apostol liturgijski usklik: “Amen!” To su prvi kršćani pozajmili iz židovske liturgije, poštujući tako židovski korijen Isusa i apostola. Govoreći “Amen” na tuđem jeziku htjeli su prihvatiti kontinuitet Božjeg djelovanja u Starom i Novom zavjetu.
Evanđelje (Lk 1,26-38)
Ovo evanđelje čita se više puta tijekom liturgijske godine. Na blagdan Bezgriješnog začeća naglasak je bio na anđelovu pozdravu: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!”
Danas je naglasak na Josipovoj poočimskoj ulozi i Marijinu djevičanskom materinstvu. Matej i Luka ističu Marijino djevičansko materinstvo i davidovsko porijeklo Josipa (usp. Mt 1, 18-25 i Lk 1, 27; 2, 4-5).
U Marijinu djevičanskom materinstvu evanđelisti vide više od biološke činjenice da Marijin sin nema naravnog oca, kao sin Zaharije i Elizabete. To je priprava za posebnu oslonjenost Marijina sina na Oca nebeskog. On koji nikoga na zemlji nije zvao naravnim ocem, pravi je Sin Božji. Preko Josipa Isus baštini naziv “sin Davidov” u smislu Natanova proroštva i Psalma 110. Taj naziv upućuje na njegov transcendentalni identitet: Nazarećanin, sin Davidov, je izvanredni Božji poslanik. Bog preko njega spašava svoj narod i sve narode svijeta od grijeha. On je “Sin Svevišnjega” zato što je sin Davidov.
