Događaj silaska Duha Svetoga, kako nam ga dočarava Luka u Djelima apostolskim, smješten je pedeset dana nakon Pashe, na blagdan Pedesetnice. Dar Duha Svetoga omogućuje Crkvi da postane vjerodostojna, ustrajna, neustrašiva navjestiteljica evanđelja u svim okolnostima u kojima se nađe. Luka daje naslutiti da se ovdje događa novo stvaranje.
Duh koji je nekoć lebdio nad vodama (usp. Post 1,2), sada lebdi nad počecima Crkve, dok Bog stvara novoga čovjeka koji će proglašavati njegova veličanstvena djela.
Svetkovinom Duhova slavimo očitovanje Crkve i završavamo vazmeno vrijeme.
U vjerovanju Crkve ispovijedamo da Duh Sveti ”izlazi od Oca i Sina” i s kojima se ”skupa časti i zajedno slavi”. Govoreći o Duhu Svetom svojim učenicima, napose u dugom i sadržajnom govoru na Posljednjoj večeri, Isus se nije trudio objasniti narav Duha Svetoga. On ga je jednostavno najavio kao Duha Branitelja (Parakleta) i kao Duha Istine. On će ih uvesti u svu istinu, dozivati im u pamet sve što je Isus govorio, poučavat će i nadahnjivati njihov govor drugima, govorit će što je dobro a što zlo. On je ”sila odozgor” u koju se imaju obući.
Duh Sveti prati Isusa kroz cijelo njegovo spasiteljsko djelovanje. Po njemu je začet. Anđeo Mariji naviješta Isusa kao onoga koji će biti ispunjen Duhom Svetim već od majčine utrobe. Ivan Krstitelj najavljuje njegovo krštenje Duhom Svetim. Duh je zatim na nj sišao pri krštenju u Jordanu, vodio ga u pustinju. Po njemu je naviještao evanđelje i izgonio zloduhe. Isus najavljuje istinsko klanjanje Ocu u ”duhu i istini”. Duh Sveti djelovao je i prije Isusa kao onaj koji je ”govorio po prorocima” te tako pripremao svijet za puninu objave i djelo spasenja koje se ostvarilo u Isusu Kristu.
Biblijska čitanja današnje svetkovine zorno nam predočuju djelovanje Duha Svetoga u Crkvi. Duh, kojeg ”udahnjuje” uskrsli Isus u zaplašene apostole, donosi mir, razgoni strah. On preobražava i čini novost, novu stvarnost i novog čovjeka, briše sve barijere i granice koje grijehom nastadoše te omogućuje da se dogodi život ”u duhu i istini”. Duh Sveti je snaga koja osposobljava učenike da mogu naviještati istinu o spasenju, pokazivati što je grijeh, a što pravednost, odrješivati od grijeha, donositi mir koji svijet ne može dati, krštavati u ime Oca i Sina i Duha Svetoga… Isusove riječi i djela sada, po primitku Duha Svetoga i kroz iskustvo susreta s njim, Uskrslim, imaju sasvim novo – puno značenje. One su sada mudrost koja je zbilja Logos, smisao svijeta. Tu snagu sva Isusova djela i riječi dobivaju upravo činjenicom Uskrsa. Isus je pobijedio. S njime je pobijedila svaka njegova riječ, svako njegovo djelo, svako čudo. Čudesa sada nisu neka čud(es)na atrakcija, već nagovještaj onoga što se ima dogoditi u Božjem kraljevstvu, nagovještaj života koji će u potpunosti u sebi biti jedno veliko Čudo, čudo Života, čudo savršenosti i punine, čudo vječnosti, čudo ljubavi.
Duh Sveti je posebno izliven na Crkvu, kao zajednicu. Prva Crkva zajedno s Isusovom majkom Marijom u zajedničkoj molitvi iščekuje i dobiva Duha Svetoga. To zajedništvo bilo je na istom onom mjestu gdje su s Isusom slavili Posljednju večeru. Crkvu tako možemo definirati kao zajednicu koja moli oko stola Posljednje večere i čeka Duha Svetoga. On je sila koja je prožima i preobražava u zajednicu koja razumije Isusovo djelo spasenja, doživljava ga kao svoje i nastavlja ga u svijetu.
Smrću i uskrsnućem završava Isusovo povijesno poslanje. Njega je poslao Otac i on je svoje poslanje vjerno izvršio. Sada šalje učenike da kroz povijest svijeta nastavljaju njegovo poslanje. Isus pri tome dahne u učenike te kao da ih ponovno stvara. Prenosi na njih novi život u koji je sam ušao. Darovatelj toga života je Duh Sveti kojega Isus može izliti na učenike zato što je njegovo poslanje završeno. Oni koji u Isusovo ime djeluju u svijetu, tako bivaju osposobljeni i zaduženi da žive novim životom što ga dariva uskrsli Krist te budi i jača njegov Duh. Apostoli primaju Duha Svetoga da propovijedaju te onima koji se odazovu na vjeru dijele krst kao osnovni sakrament oproštenja grijeha.
MARIJA, MAJKA CRKVE
Dan nakon blagdana Duhova, na Duhovski ponedjeljak, na početku Duhovske osmine, slavimo blagdan Marije – Majke Crkve.
U prvim vremenima Crkve više je bilo naglašeno Božansko materinstvo Marijino i ona se štovala kao Bogorodica, dok u posljednjim vremenima naglasak je stavljen na Crkvu i Marija se štuje kao Majka Crkve. Zato papa Pavao VI. pri svršetku Drugog Vatikanskog Sabora (21. studenog 1964.) naglašava da se Crkva ne iscrpljuje u svojoj hijerarhijskoj strukturi, liturgiji, sakramentima, u svojem pravnom uređenju, već je njezina intimna bit, prvi izvor njezine posvećujuće učinkovitosti u mističnom sjedinjenju s Kristom, u sjedinjenju koje mi ne možemo odvojiti od One koja je Majka utjelovljene Riječi, i koju je Isus Krist htio tako tijesno povezati sa sobom u našem spasenju.
Stoga Pavao VI. kao krunu Sabora proglašava Mariju »Majkom Crkve«, majkom svega Božjeg naroda, vjernika i pastira, koji je nazivaju majkom ljubaznom i želi da tim preslatkim imenom unaprijed presveta Djevica bude još više čašćena i zazivana od svega kršćanskog naroda.
Ovaj naslov poznat je vjernicima već od prvih vremena. Temelji se na Božanskom materinstvu, na Marijinoj aktivnoj prisutnosti s Kristom u djelu spasenja ljudskoga roda, što je temeljni odnos Marije s Crkvom. Budući da je Ona Majka Isusa Krista, koji je od prvog trenutka svojeg utjelovljenja u njezinu djevičanskom krilu Glava i svojega mističnog Tijela, što je Crkva, Marija je i Majka Crkve.
»Marija, kao Majka Krista, Majka je vjernika i pastira, Majka Crkve« kaže papa Pavao VI.
Marija je Majka Crkve, ne kao neko daleko i nedostupno biće, već kao blaga i osjećajna majka, koja se brine za Crkvu Božju i za sve čovječanstvo koje je u hodu prema vječnoj domovini, u zagrljaj Trojedinog Boga.
Marija je prvi plod i najsavršenija slika Crkve. »Združena sa svim ljudima koji trebaju spasenja« – proglašava II. Vatikanski Sabor – Ona je bila »otkupljena na uzvišeniji način u vidu zasluga svoga Sina« (LG 53). Stoga Marija sjaji u očima vjernika kao posve čisti stvor, sva lijepa, sva sveta, kadra da bude Crkvom kako to neće biti ovdje na zemlji nijedan drugi stvor.
Na molbu blagopokojnog kardinala Franje Kuharića, Kongregacija za bogoštovlje 1979. godine odredila je da se u svim biskupijama na teritoriju bivše Jugoslavije blagdan Marije Majke Crkve slavi na Duhovski ponedjeljak, u Duhovskoj osmini.
