Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Isusove – Tijelovo slavi se prvog četvrtka nakon blagdana Presvetog Trojstva, odnosno 60 dana nakon Uskrsa.
Ova svetkovina uspostavljena je da bi se zahvalili Gospodinu za to što se učinio našom hranom i našim pićem na Božanskom stolu Euharistije i što je tako htio ostati stvarno prisutan među nama u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
Biblijsko utemeljenje svetkovine jest Veliki četvrtak, dan prije muke i raspeća, kada Isus sa svojim vjernim pratiocima slavi Pashu u skladu s Božjim zakonom. Tada ustanovljuje svoju prisutnost u kruhu i vinu. On izvršava prvu euharistijsku pretvorbu. Njegove su riječi: »Ovo je moje tijelo. Ovo je moja krv. Ovo činite meni na spomen« (Mt 26,26.28; 1 Kor 11,24).
Isus Krist počeo jesvoju žrtvu otkupljenja i spasenja za vrijeme gozbe Posljednje Večere zahvaljujući Bogu i uspostavljajući Presvetu Euharistiju. Otada Crkva neprestano prinosi tu žrtvu spominjući se Kristove žrtve kojom je On ljude priveo iz smrti u život. Stoga slavljenje Svete Euharistije ima svoju dugu povijest, dugu koliko i povijest Crkve.
Euharistija je iznad svega žrtva, žrtva spasenja i u isto vrijeme žrtva Novoga Saveza. Kruh i vino, prineseni na oltaru, popraćeni pobožnošću i žrtvom vjernika, konačno se posvećuju te postaju Tijelo predano i Krv prolivena samoga Isusa Krista. Tako snagom svećeničkog posvećenja (pretvorbe), tijelo i krv Kristova, pod prilikama kruha i vina, predstavljaju na sakramentalan, nekrvan način, krvnu žrtvu otkupljenja koju je Isus prikazao Ocu nebeskom za spasenje svijeta na Golgoti umirući na drvetu križa. Tako je Krist tom svojom žrtvom pomirio svijet s Bogom.
Prikazivati Euharistiju, sudjelovati u Euharistiji, klanjati se Euharistiji: pravo je i potpuno značenje otajstva tj. blagdana »Tijela i Krvi Kristove« kao čin javnog Bogoslužja Isus Kristu prisutnom u Euharistiji, koji sjedinjuje vjernike oko svoga oltara i međusobno.
Tijelo i krv Kristova
Na Tijelovo usmjeravamo svoju pozornost na Kristovu trajnu euharistijsku prisutnost. Obećao je: »Ja sam s vama u sve dane« (Mt 28,20) i to je obećanje izvršio: tu je u tijelu i krvi, tu je u kruhu i vinu kod svete mise.
Na Tijelovo slavimo središte naše vjere: Boga koji je do kraja ušao u ljudsku povijest. Vječna Riječ koja je od početka, koja je Bog, nastanila se među nama. Sin Božji postao je čovjekom. Uzeo je na sebe ljudsku narav: naše rođenje i odrastanje, naš rad i odmor, veselje i žalost, bol i umiranje. Krv i tijelo znači ljudski život.
Nastanak i značenje svetkovine
Svetkovina Tijelova pojavljuje se u 13. stoljeću, a na cijelo zapadno kršćanstvo proširuje se u 14. stoljeću. Augustinska redovnica sv. Julijana iz samostana kod Liegea u Belgiji, imala je viđenje punog mjeseca, na kojem je opazila mrlju. Puni mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak blagdana, kojim bi se častio Presveti oltarski sakrament. Na njezinu molbu, mjesni je biskup za svoju biskupiju uspostavio blagdan, koji se na početku zvao blagdan Euharistije. Sveta Julijana i njeni suvremenici promicali su ideju toga blagdana i željeli su ga proširiti na cijelu Crkvu.
Papa Urban IV. 1264.g. objavljuje bulu kojom blagdan Euharistije, želi proširiti na cijelu Crkvu. No, brza smrt ga je spriječila u tome. Tek u 14. stoljeću, papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Rimokatoličku Crkvu.
Petnaestak godina nakon uvođenja Tijelova u sveopću crkvu počele su se organizirati procesije u njemačkim gradovima na ovaj dan kod kojih se u monstranci nosilo Presveto, a procesija se zaustavljala na četiri strane naselja uz prosne molitve i pjesme. Običaj je brzo prešao i u druge zemlje.
U predsaborskoj pobožnosti nije se dovoljno vezala euharistijska prisutnost Krista uz misu kao događaj spasenja kojim se Crkva gradi i očituje. U obnovljenom Redu euharistijskih procesija iz god. 1981. to je dopunjeno, jer četiri postaje imaju četiri teme s vlastitim odlomkom iz evanđelja ili novozavjetne poslanice te prošnjama koje su povezane s temom postaje.
Teme četiriju postaja su :
1 – Euharistija – trajna prisutnost Kristova;
2 – Euharistija – Kristov i naš Vazam;
3 – Euharistija – žrtva;
4 – Euharistija – gozba.
Euharistija je spomen Kristove smrti i uskrsnuća kao nastupa Božjeg kraljevstva. Kadgod na njoj aktivno sudjelujemo, iznova prihvaćamo Božju vladavinu nad nama i osposobljavamo se da pridonosimo rastu Božjeg kraljevstva u svijetu.
Crkva slavi Tijelovo svetom Misom i svečanom procesijom.
Sveta Misa slavi se u svečanom bijelom ruhu, jer je to dan radosti i veselja.
Poslije Mise, kreće procesija. Misnik nosi u pokaznici Presveto Tijelo Kristovo. Za to vrijeme zvone zvona, a staza kojom misnik stupa posuta je cvijećem i uz stazu su postavljenje svježe grane drveća. Iznad misnika nosi se baldahin (nebo). Uz put gdje procesija prolazi, prozori su okićeni cvijećem, a pjevački zbor u procesiji pjeva pobožne crkvene pjesme u čast Presvetog sakramenta. Procesija ide redom do četiri oltara, koji se postavljaju na četiri strane svijeta. Kod svakog oltara procesija se zaustavlja, pjevaju se dijelovi četiri evanđelja i daje blagoslov sa Presvetim. Oltari se rade na četiri strane svijeta jer su svi narodi pozvani da povjeruju u Spasitelja Isusa Krista, a sva četiri evanđelja se pjevaju jer sva evanđelista svjedoče da je Isus Krist stvarno nazočan u Presvetom oltarskom sakramentu.
Poslije blagoslova kod četvrtog oltara, procesija se vraća u crkvu, a dok se ulazi u crkvu, zbor pjeva svečani „Te Deum“ ( „Tebe Boga hvalimo“). Nakon toga slijedi „Tantum ergo“ („Divnoj dakle“) sa blagoslovom sa Presvetim, pripadajuća molitva, te Pohvale Imenu Božjemu.
Veliki katekizam svetog Pija X., pape, ističe da se blagdan Tijelova svečano nosi presveta euharistija u procesiji
1. da time častimo presveto čovještvo našega Gospodina, koji je sakriven u sakramentalnim prilikama,
2. da oživimo vjeru i povećamo pobožnost vjernika prema toj tajni,
3. da proslavimo pobjedu, koju je dao svojoj Crkvi nad neprijateljima svoga sakramenta,
4. da na neki način popravimo uvrede, koje čine neprijatelji naše vjere.
Obrazac Mise i časoslova za Tijelovo, kao i sve himne sastavio je sv. Toma Akvinski, crkveni naučitelj.
Tijelovo – danas
Tijelovo nas vraća na osnovnu tajnu vjere: Kristovo utjelovljenje. Vjera u Isusa nije samo u pobožnim mislima i osjećajima, nego u načinu života, u posvećenu vremenu molitve i u ljubavi prema bližnjemu. Vjerujemo u zajednici. Tijelovo nas prije svega opominje da smo u savjesti obvezni redovito sudjelovati kod nedjeljne i blagdanske euharistije.
MISNA ČITANJA
Izl 24, 3-8
Heb 9, 11-15
Mk 14, 12-16. 22-26
Čitanja sv. Pisma otkrivaju navještenje, obećanje i jedinstvenu stvarnost velike tajne otajstva Euharistije koja je vrhunac i izvor čitavoga života Crkve. Jedinstvena stvarnost ovog otajstva naviještena i obećana u znakovima starog Saveza nalazi se u samim riječima Sina Božjeg Isusa Krista u trenutku uspostavljanja Presvete Euharistije.
»I dok su blagovali, on uze kruh, blagoslovi Boga pa razlomi, dade im i reče: „Uzmite, ovo je tijelo moje”. I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva.”« (Mk 14,22-25)
Ovaj savez izvor je i pralik svih slavlja saveza u Izraelu tijekom povijesti. On je temelj na kojem Novi zavjet razvija teologiju Kristove žrtve. Poslanica Hebrejima (2. čit.) ističe Isusa kao Velikog svećenika. U njoj su preuzete teme Sinajskog saveza da se uoči kako su se one u punini ostvarile u Kristu i njegovoj žrtvi. Isus je Veliki svećenik, ne kao Mojsije nego Veliki svećenik “budućih dobara”. Isus ne slavi u rukotvorenom Šatoru koji prati Izraela kroz pustinju, nego u “većem, i savršenijem Šatoru – nerukotvorenom”, u svom proslavljenom tijelu. Krist ne prinosi krv jaraca i junaca kao na Sinaju nego lijeva “svoju vlastitu krv”. Krist nam ne daje neko prolazno oslobođenje, kao ono od egipatskog ropstva i susljednih vremena, nego “vječno otkupljenje”. Krist ne čisti samo obredno, izvanjski, nego svojom Krvi – po Duhu vječnom samoga sebe besprijekorna prinese Bogu – da očisti “savjest našu od mrtvih djela”, da služimo Bogu.
