Čovjek kao slabo i grešno biće dolazi često u napast obeshrabrenosti i pobune protiv Boga kome zatvara svoje srce. Ta tvrdoća srca je čovjekova slabost i njegova ohola samodostatnost. Svako ljudsko zatvaranje u samog sebe naziva se grijehom, jer se na taj način odbija zajedništvo ljubavi i života s Bogom. To je uvreda Bogu i time prava i korjenita propast čovjeka.
Prvo čitanje (Ez 2,2-5) iz Knjige proroka Ezekiela, s jedne strane jasno govori o neprijateljstvu naroda prema Bogu i o neprihvatljivosti njegovih proroka, a s druge o Božjoj ljubavi prema svom narodu kojega želi spasiti unatoč njegovoj nevjeri, izdaji i idolopoklonstvu.
Na taj način pobunjenom Izraelu prorok Ezekiel pokazuje jedini mogući put spasenja: predana poslušnost Bogu. Pravo spasenje i snagu nalazimo u Bogu kome se otvaramo poniznom i pouzdanom vjerom. Prorokova prisutnost u narodu znak je da Bog ljubi svoj narod i da je vjeran savezu ljubavi koji je sklopio sa svojim narodu.
Drugo čitanje (2 Kor 12,7-10) odlomak je iz veće cjeline u kojoj se Pavao brani pred krštenim Korinćanima od napada tzv. “nadapostola” koji su došli iz Jeruzalema. U odlomcima koji prethode Pavao je isticao svoje zasluge za kršćanstvo među poganima i duhovne doživljaje, a ovdje tvrdi da se Bog njime služi u širenju evanđelja unatoč ljudskim slabostima Apostola. Gospodin je apostolu Pavlu dao izvanredne milosti, spoznaju, izvanredne službe, naročite objave,ali i ljudske slabosti: “trn u tijelu”, neka gadna bolest koja mu ometa vršenje službe. Triput je molio Gospodina da ga oslobodi toga. Dobio je odgovor: “Snaga se u slabosti usavršuje!” . Gospodin mu je dao do znanja da i s tom manom ili bolešću može biti njegov Apostol. Iz odaziva Korinćana i drugih stanovnika gradova po Maloj Aziji i Grčkoj na kršćanstvo Pavao je doživio da Bog djeluje po njemu kao slabom i ograničenom čovjeku. Pokazuje svoju snagu po Apostolovoj slabosti i krhkosti. Prihvatio je tokom godina svoje nedostatke i teškoće zvanja uvjerivši da se Bog služi njime kakav jest.
Evanđelje (Mk 6,1-6)
Najveći dio svoga mesijanskog djelovanja u prvoj godini Isus je proveo u Kafarnaumu, trgovačkom gradiću na zapadnoj obali Genezaretskog jezera u kojem je prikupio zbor Dvanaestorice te bio prihvaćen kao Prorok, Svetac Božji, opunomoćenik Božji koji ozdravlja prstom Božjim. U pratnji učenika polazi ponovo u Nazaret kao mjesto u kojem je odrastao te prve subote ide u sinagogu gdje čita po običaju i propovijeda riječ Božju. Njegovi mještani na početku slušaju “preneraženi” jer znaju da je on “tesar, sin Marijin”, čovjek bez škole. Kako propovijed odmiče, divljenje se pretvara u “sablazan” u smislu odbacivanja.
Iako su se Nazarećani čudili velikoj mudrosti što je izlazila iz usta Isusovih i silnim čudesima koja su se događala po njegovim rukama, ipak nisu uspjeli u njemu prepoznati Mesiju, Božjeg poslanika i Otkupitelja i Spasitelja ljudskoga roda jer su poznavali njegovo siromašno podrijetlo. Što je Nazarećane sablažnjavalo kod Isusa nisu bili njegova mudrost niti njegova čudesa već njegov svakidašnji običan život u jednoj siromašnoj obitelji i nisu mogli vjerovati da se Bog može očitovati u jednoj jednostavnoj osobi i u jednom poniznom čovjeku kao što je bio Krist. Ta njihova sumnja i ta njihova nevjera toliko je začudila Isusa da tu nije mogao učiniti nikakva čuda.
A sve to znači da Bog nikada ne prisiljava našu slobodu. Bog ne čini čudesa da nam pokaže svoju moć i da nas obveže da vjerujemo već su to samo znakovi njegove dobrote i ljubavi prema onima koji mu vjerom i u ljubavi otvore svoje srce. Njegovo svjetlo obraća samo ljude otvorena srca.
Najveće čudo Božje koje Nazarećani onoga dana nisu umjeli prepoznati bijaše to da se Bog objavljivao u onome »poniznom sinu Marijinu« kojega su oni poznavali samo kao drvodjelju (stolara).Najteže je vjerovati da se može dogoditi svečanost susreta s Bogom baš u sitnim, malim, slabim stvarima svagdašnjeg života
U tome se sastoji najveća opasnost i za našu vjeru. I mi smo više puta spremni prihvatiti od Boga velike stvari, a ne male, znamenje moći Kristove, a ne njegovo poniženje i poraz smrti na križu.
