ČITANJA:
Dn 12, 1-3
Heb 10, 11-14. 18
Mk 13, 24-32
33. nedjelja kroz godinu podsjeća nas da je liturgijska godina pri kraju. Izredali su se blagdani, svetkovine, spomendani i nedjelje cijele crkvene godine. Dakle, danas smo došli do predzadnje nedjelje kroz godinu B, liturgijske godine evanđelista Marka. Dok sa slijedećom zadnjom nedjeljom kroz godinu i ujedno blagdanom Krista Kralja, završavamo cijelu crkvenu godinu.
Služba riječi govori o sudnjem danu, o prestanku sadašnjeg načina postojanja i preobražaju u stadij kad će Bog biti “sve u svemu”. Zato to nije zastrašujući govor, nego vedro očekivanje s prvom zajednicom: “Dođi, Gospodine Isuse!”
Sudnji dan neosporno je u prvom redu konačno ostvarenje spasenja. Zato je to Dan kao obećanje, a ne kao prijetnja, Dan nadvladavanja sadašnjih tjeskoba, patnja, suprotnosti kojima smo izloženi. To je Dan kada će doći Krist “na oblacima, s velikom moći i slavom”, kao Bog osloboditelj. Tada će se očitovati u punini Kristova pobjeda nad životom i smrti. Sada živimo u “danima tjeskobe” kad konačno spasenje još nije ostvareno. Tada će to biti stvarnost. Božja prisutnost sve će prožeti i živjet ćemo novim životom. Krist će se pojaviti kao Sudac “živih i mrtvih”. Znači da naš sadašnji život postaje odlučan za spasenje. U ovom životu pada konačna presuda koja će se očitovati na Sudnjem danu.
Prvo čitanje (Dn 12, 1-3)
U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti.
Prvo čitanje donosi najstariji starozavjetni tekst o uskrsnuću tijela. U pozadini je posljednja bitka s neprijateljima Božjeg naroda, i knez Mihael ostvaruje pobjedu. Današnji tekst počinje: “U ono vrijeme”, što uvijek najavljuje novo, radosno, blaženo doba. To je trenutak sažetka povijesti: uskrsnut će oni koji su zapisani u Knjizi: jedni “za vječni život”, drugi “za sramotu, za vječnu gadost”. “Umnici”, spašenici blistat će kao “sjajni nebeski svod”, “kao zvijezde navijeke, u svu vječnost”.
Drugo čitanje (Heb 10, 11-14. 18)
Jednim prinosom zauvijek usavrši posvećene.
Drugo čitanje govori o nadmoćnosti Kristova svećeništva nad levitskim. Krist ulazi u vječno svetište-Šator (Očev hram) nerukotvoreni. Njegova žrtva mu daje na to pravo. To je i kraljevsko ustoličenje Krista, što nije imao veliki svećenik Staroga zavjeta. Kristova žrtva je jedina i jedincata, prinesena jednom zauvijek, ispunja sve prijašnje žrtve, čini savršenim svakoga, otvara nam pristup k Ocu. Konačno Krist “sjedi”, a ne stoji zdesna Ocu, znak da je konačno spasenje završeno.
Obraćenici iz židovstva, posebno svećenici, osjećali su neku prazninu za izgubljenim žrtvama u Hramu. Sjećanje na prošlost je velika blagodat: ona nam otkriva i budućnost. Ali zaustaviti se na prošlosti znak je starosti i nepokretnosti. A život je razvoj, rast, napredak. A to traži napore i živosti. Pisac dovikuje obraćenicima iz židovstva: Isus je u punini ostvario sve starozavjetno bogoslužje i neizmjerno nadvisio. On daje više nego mi možemo zaslužiti. Zato je slijediti Krista, siguran put naš vremenite i vječne sreće.
Evanđelje (Mk 13, 24-32)
Sabrat će svoje izabranike s četiri vjetra.
Evanđelist Marko u današnjem Evanđelju želi nas podsjetiti na Isusovo upozorenje kako naš život na zemlji nije konačan, nego prolazan.
Eshatološko iščekivanje (Kristov ponovni dolazak), spada u temeljni nauk kršćanstva. Spada u bit vjerovanja: „I iščekujem uskrsnuće tijela i život vječni.“
Ovaj svijet ima svoj početak i svoj kraj. Taj se kraj naziva eshaton, to je grčka riječ, a može se prevesti kao: Posljednje ili Konačno.
Prvi Kristov dolazak, bit će dovršen slavom u drugom dolasku i popraćen promjenama i obnovom svemira (Mt 19,28+; Am 8,9+). Marko u današnjem vrlo kratkom evanđelju iskazuje snažno, ali ne baš jasno, o kraju svijeta. Završnica svijeta često se u Svetom pismu navješta u slici prirodnih i društvenih katastrofa: kozmički poremećaji, geološke velike promjene, ratna razaranja i…Sve su to biblijske slike, kako kaže Marko: „ U one dane,..sunce će pomračiti i mjesec neće više svijetliti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom.“ Ovdje nije dan opis konačnih događaja, nego samo njihov navještaj. No, u ovoj katastrofi vjernik je upravljen prema središnjoj osobi: Sinu čovječjem, Kristu Isusu u svojoj slavi. On je Sudac i ljudi i svijeta. On odlučuje o svemu. Njemu je Otac dao svu vlast. Po evanđeoskim riječima, Isus Krist je taj kraj, Omega svijeta: „I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.“ Ovakav kraj kaže da svijet ne pripada sebi, nego Njemu, Isusu Kristu. Svijet je njegov! Za nas vjernike, kršćane, ne postoji ništa drugo, nego izručiti se Bogu i primiti Božansku ruku ili ne izručiti se, pa ostati svoj i ne primiti ništa. Svijet i ljudi u svom postojanju oduvijek su dokrajčeni i ne mogu učiniti ništa, nego ići za Isusom i čekati njegov ponovni dolazak. Vjera jest prihvaćanje vlastite smrti – kraja, ali kraja u kojem se izručujemo Bogu, a ne sebi.
Upravo je krštenje, vjera smrtnog izručivanja Bogu. Naše smrtno izručivanje Bogu je ljubav, jer je Bog ljubav. Po tome naš kraj i naše izručivanje Božjoj ljubavi, može biti, ne strah, nego sveta radost. Kršćanin treba pomoći i drugima da prihvate smrt i sebe daju Bogu.
