Posljednju nedjelju liturgijske godine slavimo svetkovinu Isusa Krista – Kralja svega stvorenja. Svetkovinu Krista Kralja uspostavio je Papa Pio XI. svojom enciklikom „Quas primas” krajem 1925.godine.
Blagdan se prvotno slavio neposredno pred svetkovinu Svih svetih, “da bude glasno naviještena slava onoga koji trijumfira u svim svecima i izabranicima” (Quas primas). Na taj način slavljenje Krista Kralja bilo je u uskoj vezi s njegovim kraljevstvom na nebu. Zatim su mnogi željeli da se taj blagdan poveže i s njegovom Crkvom na zemlji, s crkvenom liturgijom. Tako je postkoncilska liturgijska reforma pomaknula taj blagdan »Krista Kralja svega stvorenja« na posljednju nedjelju kroz Crkvenu godinu da se jasno iskaže kako je cilj liturgijske godine i cijeloga kršćanskoga života proslavljeni Gospodin.
Ali podrijetlo ove svetkovine zapravo potječe od samoga Isusa Krista koji na pitanje Poncija Pilata da li je on kralj odgovara: „Da, ti sam kažeš, Ja sam Kralj” (Iv 18,37), iako odmah precizira da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta.
Crkva slaveći blagdan Krista Kralja na koncu liturgijske godine želi reći svima nama kršćanima da sve naše Bogoslužje, svaki naš duhovni i životni kult Bogu ima svoj početak i svoj završetak u Isusu Kristu, Sinu Božjem i našemu Bogu i Gospodinu.
Što zapravo znači slaviti blagdan Krista Kralja i u čemu se to sastoji njegovo kraljevstvo?
Isus Krist nije došao na ovaj svijet da gospodari nad ljudima, da ljude tlači, zlorabi i iskorištava, već je došao da ljude spasi, da ih izbavi iz ropstva grijeha i zla, da ih oslobodi iz ruku svih onih koji čovjeka uništavaju i upropaštavaju.
On se za nas rodio na ovoj Zemlji, za nas je živio i radio, on je za nas prošao kroz sve životne bijede, muke i trpljenja, on je za nas mučen i razapet na križu, s križa je svoju krv za nas prolio, za nas je umro i uskrsnuo da bi nama dao život i to u izobilju.
Riječ Božja današnjih liturgijskih čitanja pomaže nam da bolje shvatimo narav sveopćeg kraljevstva Kristova.
Tako prorok Daniel govori o nekom otajstvenom »Sinu Čovječjem« gdje »s oblacima nebeskim dolazi« pred Boga koji mu predaje »vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna, nikad proći neće; i kraljevstvo je njegovo vječno, nikada propasti neće.« (Dn 7,13-14).
Na ovu stvarnost nas poziva sv. Ivan apostol u Knjizi Otkrivenja u kojoj se slavi Krist kao »Svjedok vjerni, Prvorođenac od mrtih; Knez kraljeva zemlje« (Otk 1,5) koji »dolazi s oblacima« da sudi »sva plemena zemlje« i svako stvorenje baš onako kako je prorokovao Daniel jer je On kao Bog »Alfa i Omega (…) – Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar« (Otk 1,6-8). Ta Kristova Svevladarska moć i vlast nad svim narodima i nad svakim bićem proizlazi, dakle, iz njegove žrtve na Križu koja je najveće svjedočanstvo »istini« o Bogu, o čovjeku i o svijetu.
Vrijeme ovog našeg zemaljskoga života je vrijeme koje nam Bog nudi da se opredijelimo za Krista Kralja i da slobodnim odabirom postanemo njegovi podanici i odanici.
Isus i danas dolazi na ljudska sudišta širom svijeta i na upit mnogih bezbožnika i grešnika svake vrste: „Jesi li ti kralj?” odgovara kao i Pilatu: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta« (Iv 18,36).
Ako, dakle, Isus govori o nekom svom kraljevstvu, to ipak znači da je On Kralj. Zato na daljnje pitanje Pilata: »Ti si, dakle, kralj?«, Isus potvrđuje svoju kraljevsku čast i vlast i opisuje njegovu duhovnu i nadnaravnu narav. I odgovori Pilatu: »Ti kažeš! Da, kralj sam. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.« (Iv 18,37)
Iz ovih Kristovih riječi očito se vidi da je posrijedi Kraljevstvo koje se poistovjećuje sa svjedočanstvom za istinu. A istina je Božja zbilja koju Isus očituje i koju svjedoči svim svojim životom, riječima i djelima.
To ne razumije Pilat, niti Židovi, pa čak ni njegovi učenici. Krist je kralj koji je za sve njih i za sve ljude, uhvaćen i svezan, odbačen, podrugljivo kao kralj zaogrnut grimiznim plaštem i okrunjen trnovom krunom, izrugan i izudaran, posjednut na sudačku stolicu, suđen i osuđen na sramotnu smrt, proglašen kraljem i ustoličen kao kralj na križu. Sve to što je ljubio Boga i ljude sve do kraja.
I tako je posvjedočio za istinu Boga koji je ljubav i koji iz ljubavi prema ljudima žrtvuje i svoga jedinorođenoga Sina samo da bi ih spasio. Po tome je Krist postao Kralj nad kraljevima.
Kristovo kraljevstvo je vladavina ljubavi. One ljubavi koja se iskazuje Bogu u bližnjemu. Svako djelo te ljubavi bit će nagrađeno. A kažnjen neće biti samo svaki čin protiv ljubavi, nego i svaki propust te kraljevske kreposti. Naši svagdašnji čini nas sude. To znači sudjelovati u Kristovu kraljevskom poslanju i otkrivati u sebi i drugima ono osobito dostojanstvo našega kršćanskog poziva.
