Povijesni događaj rođenja Boga-čovjeka – Božić kršćanski svijet slavi od davnina. Sama riječ Božić umanjenica je riječi Bog i prvotni naziv djeteta Isusa, koji je kasnije prenesen i na sam blagdan njegova rođenja. Značenje riječi Božić kao mali Bog u kršćanstvu poprima umilna značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog – Bog dostupan i pristupačan čovjeku. Isus je stoga sveprisutni i bliski Bog.
O povijesti Božića i početku obilježavanja
O Božićnim pučkim običajima i simbolima
Isusovo rođenje nije jedan godišnji običaj, niti mit ili bajka kako to mnogi misle i govore. Isus Krist je istinit dio naše ljudske povijesti.
Teološki smisao dolaska Kristova na ovu zemlju ne ruši svečani i pjesnički okvir Božića, već mu daje pravo značenje. Isus koji se rađa jest vječna Riječ Božja koja postaje tijelom.
Isusovo rođenje je proglas čovjekoljublja, to je navještaj i očitovanje da je Bog postao posve blizak čovjeku: Bog s nama, Emanuel. Otajstvo Božića očituje se u siromašnom djetetu, prostrtom na slamici. Prvi poklonici tog djeteta Isusa su nepoznati, mali ljudi.
Ipak taj događaj u potpunosti mijenja svu našu povijest. Isus Krist je ušao u našu ljudsku povijest. Ljudi su se počeli okupljati oko njega i On im je naviještao riječ dobrote i ljubavi.
Krist, Sin Božji, došao je radi nas i tako sve koji u njega vjeruju poziva da žive radi svoje braće i za svoju braću. Stoga je Božić blagdan koji nam najbolje očituje povezanost Boga i čovjeka, vezu Crkve i svijeta, ugrađivanje božanske ljubavi u svijet koji mi gradimo. To je ujedno otajstvo spasenja, kada se združilo božansko s ljudskim; otajstvo koje poziva ljude svih vremena da ono što je vječno i božansko utjelovljuju u svoje vrijeme i u svoje sredine.
Razmišljajući i živeći to otajstvo postajemo prosvijetljeni, naš je život obasjan novim svjetlom i dobivamo novi poticaj za svoj rad i život.
Na blagdan Božića se već od 5. stoljeća slave tri mise: polnoćka, zornica, te poldanica.
Na polnoćki se od starine čita Lukin izvještaj o rođenju Isusa u Betlehemu za vrijeme cara Augusta: u one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta.. Spominjanjem Augusta Luka ovaj događaj svete povijesti uklapa u povijest svijeta, što su kasnije prihvatili svi narodi kad je od VI. stoljeća uvedeno da se godine broje po Kristovu rođenju. Kod zornice je naglasak na evanđeoskom izvještaju o navještaju pastirima, a kod poldanice je proglas evanđelja sv. Ivana: u početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i ta Riječ bijaše Bog… I Riječ tijelom postade i nastani se među nama!
Dnevna misa na Božić u molitvama, čitanjima, prefaciji i završnom svečanom blagoslovu uvodi nas dublje u tajnu utjelovljenja kao središnji događaj povijesti spasenja. Ivanov himan o Logosu-Riječi koja je bila s Bogom od početka te u određenom povijesnom trenutku uzela ljudsko tijelo i nastanila se među nama jasno uspoređuje stvaranje svijeta i utjelovljenje Sina Božjega; oba događaja povezuje osoba Sina Božjega. On, besmrtan, je po Božiću postao smrtnikom da bismo mi, po njemu, postali besmrtnici. On, vječan, postade vremenit, da bismo mi po njemu postali vječni. Nastanio se među nama, prihvatio naš život, postao naš suputnik i supatnik. Ostvario je svoje poslanje i postao naš Spasitelj i Otkupitelj.
Ivan želi rećii: temelj svoga postojanja stvorenje nema u kozmosu, nego u Logosu, Riječi, u Bogu. On je život i svjetlo. I uza sve prepreke u povijesti i u svijetu, život i svjetlo pobjeđuje: “tama ga ne obuze”.
Ivan nam omogućava da uronimo u nedokučivu dubinu Isusovog prijašnjeg postojanja. “U početku” nije “početak” kao u Postanku, nego kazuje stanje bez početka, vječnost. Krist je Vječni Bog. Sudjeluje kod stvaranja. Po Riječi “sve postade”. On je život i svjetlo ljudima. Izvan njega je tama, nepostojanje.
Kao Mudrost u svojoj onostranosti, i Riječ je prije svijeta i sve oživljuje. Nastanjuje se u svom narodu i iskazuje mu svoja dobročinstva. To je naum Božji, koji se u svojoj onostranosti i slavi očitovao u svijetu, u njegovu stvaranju i povijesti, te u Izraelu, u njegovu Zakonu i njegovim prorocima.
