Blagdan Sveta tri kralja ili Bogojavljenje jedan je od najstarijih katoličkih blagdana.
Prema događajima opisanim u evanđelju po Mateju, tri su kralja ili mudraca “s istoka”, prateći betlehemsku zvijezdu repaticu, došli u Jeruzalem pokloniti se novorođenom Isusu. Mage s Istoka, o kojima govori sv. Matej, ne spominjući im ni imena ni broja, kasnija je predaja pretvorila u kraljeve davši im i imena: Gašpar, Melkior i Baltazar.
Pri tom su mu darovali tri simbolična dara:
tamjan kao Bogu, zlato kao kralju na nebu i plemenitu mast (smirnu) kao čovjeku.
Tri kralja su predstavnici poganskih naroda, koje je Bog pozvao u svoje kraljevstvo, time što im je javio rođenje Spasitelja i na taj način naznačuju da je on Spasitelj za sve ljude.
Po tradiciji, poslije smrti triju kraljeva njihove su relikvije odnesene u Carigrad, nakon što ih je pronašla sv. Jelena Križarica, a odande su kasnije odnesene u Milano i napokon u Köln u najljepšu njemačku katedralu, gdje su i danas. Melkior je zaštitnik putnika i Svjetskog dana mladih, a Baltazar oboljelih od epilepsije. Blagdanom Tri kralja zaključuje se središnji skup božićnih običaja. Toga dana se skidaju božićni ukrasi i u kući završava obiteljski božićni ugođaj. Blagoslivljaju se kuće i voda.
Blagoslov kuća započinje sljedeći dan nakon Božića. Kršćansko značenje blagoslova domova temelji se na božićnoj istini da se je Bog udomio na zemlji. Svećenik započinje blagoslovnu molitvu zazivom: “Mir kući ovoj i svima koji prebivaju u njoj!”. Blagoslov kuća stoga želi naglasiti da su naše kuće i stanovi obitavališta Božja i zazivlju da se Bog ne iseli iz naših domova. Stoga valja blagosloviti čovjeka, obitelj, da bi on sam, njegova obitelj i njegov svijet – bili dom Božji.
Prilikom blagoslova ranije su svećenici na nadvratnike kredom upisivali slova G+M+B, što su inicijali trojice kraljeva. Izvorno, ovi su se inicijali zapisivali na latinskom, pa je umjesto “G” stajalo “C” (Casparus), tako da su inicijali kraljeva ujedno označavali i akronim za Christus mansionem benedicat ( u prijevodu: Krist prebivalište blagoslivlja).
MISNA ČITANJA
Iz 60, 1-6
Ps 72, 1-2.7-8.10-13
Ef 3, 2-3a.5-6
Mt 2, 1-12
Bogojavljenje je u neku ruku drugi Božić. Razlika je u tome što Božić naglašuje poniznost i skrivenost otajstva rođenja Gospodnjega, dok Bogojavljenje želi biti razglašenje po cijelom svijetu toga Božanskog otajstva od strane Triju Kraljeva koji su došli sa istoka da vide Sina Božjega i da mu se poklone. Stoga možemo reći da Bogojavljenje raširuje i produbljuje teološki smisao Božića: ono malo Dijete Marije iz Nazareta kojem se pastiri i Kraljevi klanjaju priznajući ga kao Sina Božjega jest očekivani Spasitelj ne samo Izraela već svih naroda.
O ovome sveopćem spasenju svih ljudi govori nam već prorok Izaija u današnjem prvom čitanju kad nam opisuje sjaj novoga Jeruzalema koji kao svjetionik u noći privlači k sebi ne samo Židove, već sve narode. U Isusu ljudi koji su bili podijeljeni, sjedinjuju se u jedno. Pozivajući Kraljeve s istoka Krist počinje sjedinjavati sve ljude u jedan Božji narod. Taj novi narod Božji jest Crkva, zajednica vjernika, koja kroz stoljeća svjedoči i ostvaruje sveopći poziv svih ljudi na spasenje u Isusu Kristu.
Krist je došao objaviti Božju ljubav svim ljudima. Duh Božji nam prosvjetljuje um i srce te pomaže nam da sve dublje poniremo u tu Isusovu poruku i da je oživotvorimo. To je ono na što nas poziva sv. Pavao apostol u današnjem drugom čitanju u svojoj poslanici Efežanima u kojoj predstavlja sama sebe kao službenika ovih Božjih otajstava spasenja ljudskog roda u Isusu Kristu, Sinu Božjemu. Po svetom Evanđelju kojega je apostol Pavao propovijedao i kojega i mi svi moramo navještati, Isus Krist se dakle, objavljuje svim narodima i poziva ih da oblikuju »jedno tijelo«, Crkvu Božju preko koje se ostvaruje spasenje svih ljudi.
Današnje sveto Evanđelje po Mateju daje pravi smisao današnjem Bogoslužju jer nam točno prikazuje kakve stavove ljudi zauzimaju u odnosu na Isusa Krista. Njegov narod, oni koji su mu po krvnom srodstvu blizu, tj. Židovi, ne mare uopće za njega i neki kao Herod žele ga čak i ubiti, dok pogani koji nisu pripadali odabranom Božjem narodu, potaknut svjetlom vjere, traže ga, priznaju ga za svojega Boga i klanjaju mu se iako ga nalaze pod znakom siromaštva i poniznosti.
U Isusu iz Nazareta ostvaruju se sva obećanja Staroga Zavjeta i njegova svjetlost se raspršuje širom svijeta jer ga u vjeri prihvaćaju također i pogani koji nisu pripadali njegovom narodu. Zato Mudraci »kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom« (Mt 2,10). Ta radost označuje iznenađenje čovjeka pred nečim neočekivanim što konačno daje pravo značenje njegovu osobnom životu i svim životnim čežnjama i naporima.
