ČITANJA:
Dj 15,1-2. 22-29
Otk 21,10-14. 22-23
Iv 14,23-29
Liturgija ove nedjelje skreće našu pažnju na Duha Svetoga kao oživotvoritelja, voditelja i branitelja Crkve Kristove. Crkva Božja koja djeluje u promjenjivim povijesnim prilikama ljudi i svijeta svjesna je da joj je zadana vjernost Isus, ali i okrenutost ljudima kojima je šalje uskrsli Krist. Duh Sveti je oživljava i vodi u njezinu povijesnom poslanju. On potiče ne samo pastire nego i vjernike da svi zajedno čuvamo riječ Isusovu i nastojimo biti jasan znak spasenja koje Bog u Kristu nudi ljudima i narodima svih vremena.
Prvo čitanje (Dj 15, 1-2. 22-29)
Već u prvim počecima Crkve pojavio se problem jedinstva zbog različitih ljudi u Crkvi. Neki kršćani, židokršćani iz Jeruzalema traže od kršćana iz poganstva, u zajednici u Antiohiji, da svatko mora biti Židov, obrezanjem podvrći ga Mojsijevu zakonu, prije nego postane kršćanin. Barnaba i Pavao, na svom misijskom putovanju to nisu činili, već su samo krstili u ime Isusovo.
Današnje prvo čitanje govori o prepirkama između kršćana različitog podrijetla. Pojavila se potreba savjetovanja s Crkvom – maticom u Jeruzalemu. Predvodnici poslanika bili su Pavao i Barnaba. Tako je došlo do prvog koncila Crkve, između 49. i 50. godine.
Jeruzalemska Crkva u zajedništvu s apostolima i starješinama, po prosvjetljenju Duha Svetoga, donijela je bitnu odluku za kršćanstvo. Kršćanstvo je i službeno usmjerila prema katolicitetu – sveopćenitosti. Obraćenike iz poganstva oslobodila je od prihvaćanja obrezanja i Mojsijeva zakona. Jasno je izrečeno kako se spasenje postiže po vjeri u Krista, a ne po Zakonu.
O tome je izdan i službeni pisani dokument koji novoobraćenicima preporučuje: „Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je potrebno: uzdržavati se od mesa žrtvovana idolima,.. i od bludništva. Budete li se toga držali, dobro ćete činiti.“ Rečeno je da se ne sklapaju brakovi s krvnim srodnicima, jer se to po židovskom kanonskom pravu smatralo bludništvom. To su bile samo preporuke, a ne uvjeti za spasenje. Spasenje je – krepostan život i vjera u Krista.
Drugo čitanje (Otk 21, 10-14. 22-23)
U gradovima Rimskoga Carstva koji su bili odraz ekonomske moći i zaštite od neprijatelja, živjeli su kršćani kao manjina i to neravnopravna manjina koja je od vlasti, smatrana i proglašavana opasnom za društveni poredak. Novokršćani nisu prihvaćali idole za bogove, a posebno nisu ni caru iskazivali božansku čast. Pisac Apokalipse i sam prognan i obespravljen donosio je Kristovim sljedbenicima viziju „sretnoga grada“ kako ne bi u zlostavljanju izgubili vjeru i nadu. U ovonedjeljnom 2. čitanju, iz Otkrivenja – Apokalipse, Ivan iznosi viziju savršenog grada. Taj grad je novi duhovni Jeruzalem koji „silazi s neba,“ a to znači da je Božji dar. Novi grad je vanjski, zorni izražaj unutarnjeg preobraženog stanja Božjeg naroda.
Broj 12 koji se u čitanju pojavljuje označava: vrata, anđele, plemena, temelje apostola. Umnožak: 12×12=144, znači punu mjeru svijeta pozvanoga na spasenje. Svi oni koji su surađivali na Božjem djelu, postići će svoje ispunjenje pri ulasku u sveti grad. Ivan opisuje najskupocjeniji i najvrijedniji materijal od kojeg je grad sagrađen – sjajan i čvrst kao dijamant. Broj njegovih vrata (12) simbolizira otvorenost za sve narode svijeta. Narod ulazi kroz ta vrata sa sve četiri strane svijeta.Taj „otvoreni grad“ ima 12 čvrstih temelja, koji označavaju 12 apostola na kojima je sagrađen grad, – „dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih.“ U gradu nema hrama, jer su: Bog kao Svevladar i njemu jednak Jaganjac, Uskrsli Krist, posvuda prisutni. U eshatonu nema hrama, jer je život blaženika trajno klanjanje i štovanje Boga. U gradu ne treba više nikakvih znakova. Nema sunca ni mjeseca, tj. nema „prosvjetljenja,“ jer sve ljude prosvjetljuje, grije i usrećuje životvorna svjetlost koja dolazi od Boga i njegova Jaganjca. Nema više ni izmjene dana i noći. Sve je samo dan, tj. nema ništa što bi se moralo skrivati: ni zloće, ni stida ili sramote, sve je čisto i bistro. A odraz odnosa vjernika prema Kristu dobiva u svetome gradu svoju puninu i savršenstvo. Krist je nazočan kao Bog i kao čovjek. Žitelji svetoga grada hode u svjetlu Božje slave.
Evanđelje (Iv 14, 23-29)
U današnjem Evanđelju Krist se na posljednjoj večeri oprašta od svojih učenika i stavlja im u dušu svoj mir i Duha Svetoga kojeg će Bog, Otac poslati u njegovo ime kao znak njegove trajne prisutnosti u svijetu. Mir što ga Isus daje svojim učenicima nije mir što ga svijet može dati. Isus im veli. „ Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.“ Svoj mir Isus je dao i daje svakome od nas. Samo osobe koje imaju taj Kristov mir u svojoj duši mogu ga širiti oko sebe i davati drugima. Radi se o Božjemu miru, miru koji je objavio i nama darovao Isus. Duhovni mir, Kristov mir možemo postići samo uz čvrstu vjeru – obraćenje, kajanje i askezu. Tako postignuti duhovni mir vodi nas k istini i dobroti.
Krist je danas nevidljiv, ali njegov Duh koji prožima ljude koji je trajno u njima kroz svu povijest, pokazuje njegovu prisutnost u nama i među nama. Isus opraštajući se od svojih, ohrabruje ih obećanjem da će im poslati Duha Svetoga, kao znak trajne prisutnosti u svijetu. Krist je svoga Duha povjerio svojim apostolima, a po njima Crkvi.
