ČITANJA:
Hab 1, 2-3; 2, 2-4
2 Tim 1, 6-8. 13-14
Lk 17, 5-10
________________
Prvo čitanje (Hab 1,2-3. 2,2-4)
Prorok Habakuk djelovao je u Jeruzalemu pred kraj 7. st. pr. Kr. On naviješta skoru propast Asirije, okupatora nad Judom i Izraelom, ali i pojavu nove svjetske babilonske, osvajačke, velesile. Jedna velesila savladava drugu i tako njegov narod ostaje i dalje okupiran i izrabljivan. To je vrijeme nasilja, nepravde, ugnjetavanja, pljačke i sveopće nesloge.
Ovonedjeljno prvo čitanje prikazuje razgovor između proroka i Boga. Prorok se obraća Bogu, proziva ga. “Zašto ne uništiš one koji čine nepravdu, one koji žive kao da tebe, o Bože, nema?“ To su bila veoma teška pitanja na koja prorok nije nalazio jasne odgovore. Ali, to su pitanja ljudskog opstanka i danas. Unatoč tomu on nije gubio nadu u Božju pravdu. Ipak, prorok je dobio od Boga i odgovor: „Zapiši viđenje, ureži ga na pločice…Jer ovo je viđenje za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti!“
Božja pravda je „spora,“ ali ona će neizostavno doći. Do tada pravednik treba živjeti od vjere, vjerovati da je Bog vjeran i da će se pokazati kao izbavitelj i Spasitelj.
Drugo čitanje (2Tim 1, 6-8. 13 14)
Drugu poslanicu Timoteju sv. Pavao napisao je kad je po drugi put bio zatočen u Rimu, dakle, malo pred smrt. U ovonedjeljnom odlomku Timotej, Pavlov vjerni suradnik i nasljednik dobiva njegovu pouku: „Raspiri milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku…Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora.“ Polaganjem Pavlovih ruku Timotej je primio „milosni dar“.
Božji dar koji je Timotej primio omogućuje mu da ispravno vodi Crkvu. „Milosni dar“ treba u srcu njegovati: „raspirivati – ojačavati.“ Polaganjem ruku, Pavao je Timoteju dao „starješinstvo“ vodeću ulogu u mjesnoj Crkvi. Pisac Timoteja podsjeća i hrabri: da se mora „zlopatiti…za evanđelje, po snazi Božjoj.“ To on može i ne treba se stidjeti niti ičega plašiti, jer djeluje po poticajima Duha Božjega. Kršćanski naviještaj mora uvijek biti ukorijenjen u predaji. Predvodnici kršćanskih zajednica moraju brižno čuvati polog vjere (depositum fidei) kako bi to nasljedstvo bilo spasonosno svjetlo svim naraštajima. I vjernici također primaju „milosni dar“ Duha Božjega posebno na krštenju, krizmi i u euharistiji kao „nadnaravnu“ snagu vjere, ufanja i ljubavi, da bi, uz osobnu suradnju, po tim temeljnim datostima mogli riječju i djelom svjedočiti evanđelje.
Evanđelje (Lk 17,5-10)
U evanđelju ove nedjelje apostoli mole Isusa obraćajući mu se s “Gospodine” da im umnoži vjeru. Oni već vjeruju u Isusa kao Gospodina i kraljevstvo Božje koje on uprisutnjuje svojim mesijanskim djelovanjem. Kako je Isus pred Jeruzalemom gdje ga čeka nasilna smrt, njihova vjera više nije dovoljna. Sami je ne mogu uvećati osobnim zalaganjem. Isus ne ispunjava izravno molbu niti poučava što jest prava vjera. Hiperbolom o presađivanju duda u more pomoću vjere on poučava što vjera može, makar bila i početnička, malena.
Vjera je osobni oslon na Boga i djelovanje u konkretnom svijetu u svjetlu takvog oslona. Tko je vjerom oslonjen na Boga kao svoju životnu stijenu, sposoban je vjernički djelovati u svijetu, kako god taj svijet izgledao nepromjenjiv i dalek od Boga. Na to upućuje i parabola o slugama koji rade bez očekivanja posebne nagrade. Tko se prijateljski oslanja na Boga, sretan je što smije Bogu služiti, bez računice o nagradi, priznanjima i pohvalama.
————————————————
SVETI ANĐELI ČUVARI
Spomendan Svetih Anđela Čuvara slavi se 2. listopada.
“Anđeli su svjetla zapaljena na Svjetlu što nema početka” – piše o njima sv. Ivan Damašćanin.
“Svjetlo bez početka” sam je beskonačni Bog. A svaki anđeo, pa tako i anđeo čuvar, svjetlo je duhovno, nebesko biće koje stalno gleda Božje lice uživajući u praiskonskoj Božjoj blizini i prisutnosti. I nije to samo neko pobožno razmišljanje o anđelima, već ozbiljan nauk koji se temelji na ugledu Svetoga pisma. Isus, govoreći o navođenju na grijeh, kaže: “Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog” (Mt 18,10).
Anđeli su prvijenci Božjega stvaralačkog djela, obdareni pobjedonosnom snagom protiv svakoga zla u svijetu, a puni jedinstvene ljubavi prema nama ljudima. Oni nas mogu štititi, voditi, braniti od svakoga zla po dušu i tijelo, našoj duši davati spasonosne poticaje. Naš anđeo čuvar može nam biti veoma vjeran životni prijatelj. To dokazuju toliki primjeri iz života svetaca i pobožnih kršćana. A na nama je hoćemo li taj dar, što ga nebo pruža, prihvatiti ili ne.
Vjerujemo li u svog anđela čuvara, pouzdajemo li se u njega? O njemu je pisano: “Bog anđelima svojim – dakle i mome anđelu čuvaru – zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim” (Ps 91,11). Bog nas ne sili na vjeru u anđela čuvara, na pouzdanje u njegovu pomoć. On poštiva našu slobodnu volju. Mi možemo u njega vjerovati, zazivati ga ili ne. Mi možemo s njim prijateljevati kao što se prijateljuje s drugim prijateljem ili ga jednostavno zaobilaziti, ne znati za njega, kao da uopće ne bi postojao. Dobar kršćanin s radošću i zahvalnošću prihvaća sve Božje darove, pa tako i dar anđela čuvara.
Papa Pio IX. rado je i često pripovijedao o doživljaju što ga je kao dječak doživio, a koji dokazuje čudesnu pomoć njegova anđela čuvara. On je u očinskoj kućnoj kapelici kao dječak svaki dan imao dužnost posluživati kod svete mise. Dok je tako jednoga dana ministrirao, osjetio je u srcu neku neobičnu tjeskobu i strah. Nije znao zbog čega je to. Čak je osjetio kako mu srce u grudima snažno lupa. Stoga je i nehotice okrenuo pogled na drugu stranu oltara, kao da traži nečiju pomoć. Tamo je ugledao lijepa mladića koji ga je pogledom k sebi zvao. Zbunjen tim viđenjem, nije se usudio maći s mjesta. No ta ga je svijetla prilika zvala k sebi još jače i izrazitije. Dječak je tada skočio i prešao na drugu stranu. Prikaze nestade. No u isti čas pade s oltara teški svetački kip i to upravo na ono mjesto na kojem je mali ministrant netom klečao. Dječak, kasnije svećenik, biskup i papa, često je pripovijedao o tom nezaboravnom doživljaju svoga djetinjstva, slaveći ga kao zaštitu i vodstvo svoga anđela čuvara.
I s pravom, jer je jedno od nepojmljivih Božjih velikih djela to što je čovjeku dao vlastitog anđela da mu bude zaštitnik duše i tijela. Samo Sveto pismo kaže “da postoje službujući duhovi, poslani na službu onima koji žele postići spasenje”. Anđeo je uz Isusa na Maslinskoj gori. On će kao konačni pobjednik opet doći s neba “sa svojim anđelima” (Mt 5,31). Prema tome, iz Božje objave jasno doznajemo o stvarnosti svetih anđela. S tom stvarnošću ozbiljno računajmo u svome životu!
Preuzeto sa: bitno.net
