Čitanja:
Iz 55,1-3
Rim 8,35.37-39
Mt 14,13-21
Prvo čitanje (Iz 55, 1-3)
Dio knjige proroka Izaije, poglavlja (Iz 40-55), pripadaju jednom kasnijem proroku kojega egzegeti nazivaju Deuteroizaija ili Izaija II. On djeluje među prognanicima svoga naroda, u Babilonu, između 553-539. pr. Kr. Prorok je budio nadu naroda u povratak i najavljivao pad babilonskog carstva. Prorok Izaija II. vjeruje da je vrijeme krivnje i grijeha prošlo i da sada počinje novo vrijeme, vrijeme spasenja i otkupljenja.
U ovonedjeljnom prvom čitanju Prorok prenosi narodu Božju riječ: „Svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako i nemate novaca, dođite! Bez novaca i bez naplate kupite i uživajte vino i mlijeko!“ Prorok je po Božjem nadahnuću pred sobom imao radosnu viziju nove budućnosti u kojoj će njegov narod imati obilje hrane i pića ali uz uvjet da u narodu jače zaživi svijest prijateljskog Saveza s Bogom. Prorok hrabri svoj narod i uporno im govori da se „besplatno“ hrane Božjom riječju koja će ih krijepiti u vjeri i nadi da će nova budućnost zaista doći. Ta nova duhovna dobra novoga Božjeg svijeta uspostavit će budući Mesija. On uspostavlja na zemlji novi Savez između Boga i ljudi. Taj Savez ima kako nebeske ciljeve, tako ima i zemaljske: da već ovdje na zemlji bude sve više pravde, više ljubavi, više posla i poštene zarade i krov nad glavom za svakog čovjeka. To su počeci kraljevstva Božjega.
Drugo čitanje (Rim 8, 35. 37-39)
Božji plan našega spasenja u Kristu jamči da će nam Bog dati sve što trebamo i želimo. Ta činjenica sv. Pavla apostola tako zanosi da mu se čini nemogućim da bi nas išta moglo odijeliti od Krista. Apostol Pavao se pita: što je to, što nas može odijeliti od Kristove ljubavi? Odgovor je: nitko i ništa, jer u svemu nadmoćno pobjeđujemo: „po onome koji nas uzljubi,“ – po Isusu Kristu, a po njemu i po Bogu, Ocu.
Zato Isusovoj ljubavi kojom on nas ljubi dužni smo uzvratiti našom sebedarnom ljubavlju. Ništa ne smije poremetiti našu vezu s Kristom. Nikakve prijetnje i nevolje pa čak ni smrt nas ne mogu niti smiju rastaviti od Kristove ljubavi koja će sve to pretvoriti u sredstva spasenja i vječne slave.
Ta Ljubav je vječna i ona je istinska sreća svakog čovjeka.
Pavao nas ustrajno poučava o Kristu: „Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas!“ (Rim 8.34). U tome je očitovana Kristova ljubav. Pavao se osvjedočio u tu ljubav Kristovu i zato se pita: tko bi čovjeka mogao pokolebati u vjeri, nadi i ljubavi? On uzvikuje u snažnoj vjeri: „ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu“ – one koji su ju primili. Ni smrt ni prijetnje na mogu rastaviti ljude koje ljubav povezuje. Ljubav je vječna i ona je istinska sreća svakoga čovjeka.
Evanđelje (Mt 14, 13-21)
Učenici kažu Isusu: „Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.“ Isusovi učenici time priznaju veliku istinu: ono što imaju nije dostatno – za druge, dosta je samo za njih. Doista, kad god se oslanjamo samo na sebe, same, nismo u stanju nahraniti ‘gladno mnoštvo’ koje je pred nama. Isus nas svojim djelom uči: povjerenju u Boga i u darežljivost. Uči nas dijeljenju, onoga što imamo. Samo, gdje postoji radosna spremnost na dijeljenje dobara i predanje sebe i svoga dobrog srce, uvijek će biti dostatno za sve potrebne i još „preostati“ za one koje ne vidimo. Isus zapovijeda učenicima: „Dajte im vi jesti.“ Isus zna što će učiniti, ali on ništa ne želi poduzeti sam, bez njih, bez učenika. Želi da se oni uključe kao suradnici u nahranjivanju izgladnjelog mnoštva. Isus će umnožiti 5 kruhova i 2 ribe, ali prije toga želi umnožiti vjeru svojih učenika. Oni moraju povjerovati da on to može učiniti i uvjeriti ljude da posjedaju. Oni će dijeliti od onoga malo što imaju i svi će se nasititi. Njihova vjera, njihova preobrazba u srcu i spremnost da podijele ono što imaju dovest će do čuda. Čudo u trenutku događanja nije vidljivo, ali je itekako vidljivo u učenicima. Svi su jeli i nasitili se, a onda učenici moraju skupiti i preostale komadiće kruha, da ništa ne propadne. Značajna je, dakle i uloga učenika. Isus ne može sam do svakoga gladnog čovjeka. Treba ljude koji će mu u tome pomoći. No, njegovi darovi nisu samo kruh i ribe onda (ni sakramentalni kruh i vino danas), nego sva dobra koja uzdržavaju život. Ta dobra imamo zato da ih dijelimo.
Evanđeoski odlomak pokazuje kolika je snaga vjere i koliko se dijeljenjem onog malo što je na raspolaganju može puno dobra učiniti.
