Jr 17, 5-8
1 Kor 15, 12. 16-20
Lk 6, 17. 20-26
Čitanja ove nedjelje zovu na preispitivanje stava prema ljudima i materijalnim dobrima. Kao vjernici ne bismo svoju životnu sigurnost trebali graditi na ljudima i materijalnim dobrima. Oslonimo li se u svemu na Boga, bit ćemo kao “stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi”.
Prvo čitanje (Jr 17, 5-8)
Jeremija je prvih 25 godina svoga djelovanja bio prorok utjehe medu ostacima sjevernih plemena koji su očajavali nad rasulom domovine i smatrali da ih je Bog ostavio. Jeremija ih je poticao na obraćenje i obećavao povratak sužanja.
Posljednjih 20 godina djelovao je u Jeruzalemu najavljujući iz početka opasnost sa sjevera, a onda i razorenje grada i hrama od strane Babilonaca. Jeruzalemci su vjerovali da je radi kovčega saveza sveti grad neosvojiv a hram nerazoriv. Jeremiju su kritizirali da je loš rodoljub i poricali mu da govori u ime Božje. Jeremija je nekoliko puta došao u krizu zvanja, pokušao prekinuti s proročkim djelovanjem, ali je osjetio unutarnje nezadovoljstvo i vratio se proročkom pozivu.
Oslonjen na osobno iskustvo, najavljuje nesreću osobama koje se uzdaju isključivo u ljude. Grešno je tako se oslanjati na ljude da iz srca istjeramo Boga. Takvom čovjeku prorok najavljuje da će biti kao drač u pustinji, osuđen je da uvene i nestane.
Jeremija najavljuje sreću čovjeku »kome je Gospodin uzdanje«. On je kao stablo zasađeno uz potok, jer će u vrijeme suše imati dovoljno vlage. »U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi rod.« Ovo je slika za vrijeme krize i nesigurnosti. Tko se u Boga uzda, ostaje staložen i u vremenu krize: Bog mu je vjeran.
Drugo čitanje (1 Kor 15,12.16-20)
U petnaestom poglavlju Prve poslanice Korinćanima Pavao razvija dogmatsku nauku o uskrsnuću Krista i svih na Krista krštenih. Počinje od pojma »evanđelja« koje je primio i Korinćanima navijestio. Evanđelje je: Krist je umro za naše grijehe po Pismima, bio pokopan, uskrsnuo treći dan po Pismima i ukazao se službenim svjedocima.
Za Pavla i ostale apostole Kristovo uskrsnuće je temelj evangelizacije, krštavanja, propovijedanja i Crkve. Krštenjem vjernici bivaju egzistencijalno povezani s Kristom raspetim i uskrslim. Tada im se opraštaju grijesi. Da Krist nije zbiljski uskrsnuo, krštenje ne bi bila valjano, grijesi ne bi bili oprošteni, vjera bi bila bespredmetna.
“Oni koji usnuše u Kristu” su pokojni krštenici. Umrli su s vjerom da su u krštenju primili klicu besmrtnosti i da će o uskrsnuću mrtvih ustati na život vječni.
“Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi” Ufanje je ovdje izraz za smisao zemaljskog putovanja: s pouzdanjem u Krista kročimo kroz godine zemaljskog proputovanja, ali se nadamo nebeskoj domovini. “Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih” je usklik i ispovijest vjere. Pavao je u tom osvjedočen i tko umire kršten na Krista, o uskrsnuću mrtvih, kad se “usnuli” dignu iz grobova, pridružit će se Kristu u nebeskoj slavi.
Evanđelje (Lk 6, 17.20-26)
Ove i slijedeće dvije nedjelje evanđelje donosi Isusov govor na gori koji je kod Luke zapravo govor na ravnici. “Side s Dvanaestoricom” – s gore na kojoj je proveo noć u molitvi i ujutro izabrao Dvanaestoricu između učenika koji su pošli za njim. Zaustavlja se Isus na ravnici i upućuje govor učenicima, a preko njih i svima ljudima.
Za Lukinu verziju blaženstva treba se sjetiti Isusove nastupne propovijedi u Nazaretu. Tada je Isus rekao da se osjeća pomazanim Duhom, poslanim siromasima te poput Ilije i Elizeja upućenim ljudima izvan svoga zavičaja. On je siromah Božji koji uprisutnjuje kraljevstva Božje.
Svoje učenike zove blaženim siromasima i najavljujem im da je već sada, – dok idu za njim – njihovo kraljevstvo nebesko. U Lukinu evanđelju Isus posvećuje posebnu pažnju socijalnim siromasima, što vidimo iz parabole o bogatašu i Lazaru. Ovo blaženstvo pretpostavlja da su se upravo ljudi iz siromašnih slojeva odazvali među Isusove učenike. Isus ne obećava siromasima da će postati bogati nego da imaju udjela u Božjoj vladavini, da mogu kao siromasi učiniti smislenom svoju zemaljsku egzistenciju ako se oslone na Boga. Svakako da on kod ovih siromaha pretpostavlja spremnost na slušanje riječi Božje i prihvaćanje volje Božje, jer je u tome bit Božjeg kraljevstva.
Gladni su podvrsta siromaha, jer im manjkaju osnovna dobra za normalan ljudski život. Bog nasićuje ne samo u smislu otklanjanja fizičke gladi nego i u dubljem, egzistencijalnom smislu. Materijalna oskudica slika je i znak otvorenosti za Boga te duhovnog zasićenja koje dolazi s već započetim ali još nedovršenim kraljevstvom Božjim.
Isus proglašava blaženima one koji sada plaču i najavljuje da će se u eshatonskoj budućnosti smijati. Plač biblijskog vjernika izražava doživljenu osobnu ili opću nesreću, a smijeh je izraz pomilovanosti i spašenosti.
Četvrto blaženstvo možemo prevesti imperativom: “Budite sretni kad vas zamrze ljudi, kad vas izopće, kad vas osramote i ozloglase zbog Sina čovječjeg.” Formulacija ovog blaženstva uvjetovana je iskustvom progona prvih kršćana.
Pred svakim čovjekom nalaze se dva puta od kojih jedan vodi u život, a drugi u propast. Na ovom drugom putu propasti evanđelista Luka gleda one koji neumjereno traže blago, uživanje, radovanje i slavu ovoga svijeta. U sve to zemaljski se čovjek toliko zaljubi da pomalo izgubi smisao za više vrednote.
Osuda bogataša je upravo u onome što uživaju, u prolaznosti i kratkotrajnosti tih užitaka. Oni se sami isključuju iz kraljevstva Božjega.
