u istom razdoblju možete dati i novčane priloge koji će biti uručeni navedenoj župi za pomoć izbjeglicama
Bogoslužje treće korizmene nedjelje nam govori o obraćenju. Riječ Božja današnjih čitanja pomaže nam iščitavati znakove Božje prisutnosti u malim i velikim događajima našega života kao i u događajima povijesti. Prepoznati znakove Božje prisutnosti znači promijeniti naš način gledanja, odnosno obratiti se.
Prvo čitanje (Izl 3, 1-8a. 13-15)
Prvo čitanje iz Knjige Izlaska govori o Bogu osloboditelju. Bog čuje plač i jauk svog naroda u egipatskom ropstvu i šalje Mojsija da ga izvede iz Egipta i da ga oslobođena od ropstva uvede »u zemlju dobru i prostranu – zemlju kojom teče mlijeko i med« (Izl 3,8). Tako narod oslobođen biti će narod na putu trajnog obraćenja.
Pripovijest o Mojsijevu pozivu dotiče jedan od vrhunaca Biblije objavom Božjega imena. Nakon što je pobjegao iz Egipta, on se prestao zauzimati za oslobođenje te se prilagodio običnom životu. No, u toj ga je svakodnevici Gospodin iznenadio: znatiželja promotriti neobični prizor približila je Mojsija gorućem grmu, gdje ga Bog, koji ga je očekivao, dvaput poziva imenom, a ovaj se spremno odaziva »Evo me!« u potpunoj poslušnosti. Gospodin poučava Mojsija svetom strahu u svojoj Prisutnosti , daje se prepoznati kao Bog otaca i na kraju objavljuje da je sve do sada bio prisutan u povijesti židovskog naroda i spreman djelovati u njoj. No, On se želi poslužiti baš Mojsijem u djelu spasenja, a to je oslobođenje od tlačiteljskog ropstva za obrednu službu kojom će častiti Boga samim svojim životom. Mojsije odbija poslanje, svjestan vlastite neprikladnosti i nedostatka povjerenja kod naroda: kako se pojaviti u ime nekoga Boga kome se ne zna ime?
Ime »Jahve – Ja Sam Koji Jesam!«, kojim se Bog objavljuje svojemu narodu preko Mojsija, ne označava toliko »bit« Boga koliko njegovu »spasonosnu moć«: On je onaj koji čini da Izrael postoji kao slobodan narod, gotovo kao ponovno stvoren iz ničega. Bog ne daje samo slobodu svome narodu već jamči da će uvijek biti s njima prisutan i da će ih pomagati.
Drugo čitanje (1Kor 10, 1-6. 10-12)
U današnjem 2. čitanju, iz Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima, Pavao se služi „Poukom Izraelove prošlosti,“ da bi urazumio svoje novo-kršćane. Kao što narodu Izraela nije bilo dovoljno prijeći Crveno more, jesti manu i piti vodu iz »duhovne stijene« da bi ostali vjerni Bogu, tako i novom narodu Božjem, nama kršćanima, nije dovoljno biti kršteni i sudjelovati na gozbi tijela i krvi Kristove da bi ušli u kraljevstvo Božje.
Evanđelje (Lk 13, 1-9)
U današnjoj 3. korizmenoj nedjelji evanđelist Luka susreće nas s dvije teške ljudske nesreće iz onoga doba – Kristova doba. Neki od očevidaca tih nesreća, dolaze pitati Isusa: Što on o tome misli i zašto se to dogodilo tim ljudima. Ljudi su mislili da Bog, zapravo, preko katastrofa i nesreća kažnjava ljude za njihove grijehe. Isus se ponaša mirno i ne daje direktan odgovor na pitanje,nego postavlja protupitanje: „Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!“ Isti odgovor Isus im daje i za 18 poginulih Jeruzalemaca, na koje se srušio toranj kule, kupališta u Siloamu. Isus ih zapravo pita: „Mislite li, da ste vi bolji od ovih što su nastradali? Ako je njih Bog kaznio za grijehe, onda se i vi čuvajte, jer i vama prijeti smrt.“ Umjesto da optužuje nastradale za njihove grijehe, Isus poziva na obraćenje. Isus poziva sve ljude na religioznu budnost kako nas takvi događaji ne bi zatekli neobraćene, tj, nespremne za vječni susret s Bogom, na dan Suda. Isus nas zove na suradnju.
U drugi dio današnjeg evanđelja Luka uključuje Isusovu prispodobu o „neplodnoj smokvi. Gospodar, Bog sadi stablo i čeka plod. On čeka plod od svakog svog stvorenja. Bog je veoma strpljiv s nama. Bog nastavlja vjerovati čovjeku, nadati se dobru od nas. Prispodoba o neplodnoj smokvi iz današnjeg evanđelja izričito nam to govori.
