MISNA ČITANJA
Iz 43,16-21
Fil 3,8-14
Iv 8,1-11
Korizma je vrijeme intenzivnijeg kršćanskog života, pa time i vrijeme produbljivanja kršćanskog znanja. Svako nedjeljno Evanđelje donosi nam veliku životnu temu, temu kršćanskog obraćenja.
Glavna tema ovonedjeljne Liturgije je novost života što nam dolazi od Boga koji nam daje svoje praštanje i svoje milosrđe. Spasenje koje nam Krist donosi ima u sebi obilježje novosti života koji treba otkrivati uvijek iznova.
Prvo čitanje (Iz 43, 16-21)
O toj novosti života koji dolazi od Boga govori već prorok Izaija kada svojim sunarodnjacima u babilonskom ropstvu navješćuje skoro oslobođenje i povratak u zemlju otaca.
Bog, Jahve je vrhovni Gospodar svih naroda i skoro oslobođenje Izraela ulazi u njegov sveopći pothvat. Čini se da će taj izlazak biti sličan onom davnom izlasku iz egipatskog ropstva, budući da je sam Bog, Jahve na djelu. Prorok opominje i hrabri svoj narod – Bogu je stalo samo do budućnosti naroda i opominje ih da ne misle na ono što je prošlo. Čudesa prošlosti, prvog izlaska, bit će zasjenjena još većim čudesima koja će Bog, Jahve ostvariti u vrijeme novoga Izlaska. Bog čini nešto novo.
Novi će izlazak biti veličanstveniji od prvog, dovest će narod u obnovljeni Jeruzalem, pun sjaja. To razlikovanje dvaju vremena – prošlih stvari i vremena budućih stvari, predstavlja početak eshatologije (Ponovni Kristov dolazak – Dan Suda). Bliži se vrijeme obnove i to potpune. Prorok daje važnost Bogu Stvoritelju, ali združeno s temom Boga Spasitelja. Izaija postaje prvi izraziti obećavatelj Spasitelja, novoga kralja, Mesije. A on će biti Isus Krist. Bog dakle, obećava i stvara novu budućnost u Isusu Kristu.
Drugo čitanje (Fil 3, 8-14)
O »novosti života« našega u Kristu govori također i sv. Pavao apostol koji se čitav život trudio poistovjetiti se sa svojim Gospodinom iako je bio svjestan da to ne može nikada u potpunosti postići.
Pavao se poziva na svoju židovsku prošlost. Bio je gorljivi farizej, koji se radikalno suprotstavljao Isusovu nauku. Nakon njegova tajanstvenog susreta s Isusom kod Damaska, sve prijašnje njegovo postalo je bezvrijedno. Ovaj odlomak je zapravo Pavlova ispovijest. Od trenutka obraćenja, on je izvršio odlučan odabir: s jedne strane Krist, s druge sve drugo. U usporedbi s Kristom on sve drugo smatra otpadom. No, Krista treba steći – svojim životom, svojom žrtvom. Sve dati, sve žrtvovati za Krista, pa i sebe samoga. Potrebno je zajedništvo u patnjama Kristovim.
U svom apostolskom životu i radu, u neumornom propovijedanju Evanđelja, Pavao je doživljavao mnoge tegobe: razočaranja, protivljenja, progonstva, zatvaranja. To mu omogućuje zajedništvo s patnjama Kristovim, da kroz njih dosegne Krista. Pavao slika svoj napor da Krista dosegne. Pavao Kristom zahvaćen, želi Krista doseći. U tom nastojanju, on ne obraća pažnju na prošlost, pa čak ni na vlastite neuspjehe. On gleda samo u budućnost- ne odustaje od svojih napora, nego se još više trudi da bi postigao Krista. Kad je Pavao otkrio Krista raspetog i uskrslog, on na nov način gleda svoju prošlost i budućnost.
Evanđelje (Iv 8, 1-11)
U 5. korizmenoj nedjelji, evanđelist Ivan stavlja pred nas: ženu preljubnicu, temu vrlo neugodnu za čovjeka, posebno za ženu. Farizeji i pismoznanci odlučili su Kristu postaviti pravu klopku, iz koje se neće moći izvući. Doveli su mu ženu koja je uhvaćena u preljubu. Mojsijev je zakon zahtijevao da se u takvom slučaju žena kamenuje. Farizeji i pismoznanci znali su: ako se Isus suprotstavi kamenovanju preljubnice, značilo bi da je protiv Mojsijeva zakona i protiv grijeha kao takvog; a ako podrži kamenovanje, ispast će okrutan u očima mnogih kojima je propovijedao praštanje, dobrotu i blagost.
Isus nije ušao ni u kakvu raspravu s njima. Sagnuo se prema tlu i počeo pisati prstom po zemlji. Što je pisao? Evanđelje ne kaže ništa. Isus se saginje pred ljudskom bijedom. Ali kad su tužitelji inzistirali na njegovu odgovoru, Isus se uspravi i reče im: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen. I ponovo se sagne i nastavi pisati po zemlji.
Isus piše po zemlji i time ukazuje na čovjekovu zemljanost, krhkost, slabost, grešnost. Ta gesta saginjanja veliki je izraz poniznosti, sažaljenja i razumijevanja prema ženi, preljubnici. Svi su drugi ostali uspravni, uvjereni u svoju bezgrešnost, a saginje se samo onaj koji je jedini bez grijeha. Svojim se odgovorom Isus ne suprotstavlja Mojsijevu zakonu, ali kao uvjet za izvršavanje toga zakona postavlja priznanje vlastite grešnosti. Dok je Isus, nakon svoga odgovora, ostao sagnut, tužitelji su se bez riječi udaljili.
Ostao je Isus sam i žena. Ostaje jedino on. Samo je on i može osuditi, jer je jedini bez grijeha. Ali, on je ne osuđuje! On je već odredio novi život preljubnici, život u ljubavi. Njegov uspravni stav nije stav osude, već poruka da se i ona uspravi, te s njegovom dobrotom započne novi život.
To je slika Boga u Isusu Kristu: Boga pognutoga prema našoj stvarnosti, Boga koji ne osuđuje nas, nego naše grijehe. Ovaj Isusov pravorijek, donosi novi Zakon koji znači i prekretnicu. Isus ovoj ženi vraća život. Tu je promjena, ona se može udaljiti bez straha. ali Isus od nje traži promjenu života- traži da više ne griješi.
