Korizma ili četrdesetnica lat. quadragesima je razdoblje od četrdeset dana prije Uskrsa u kojima se pripremamo za pashalni misterij. Počinje na Čistu srijedu ili Pepelnicu i traje do Velikog četvrtka. Liturgijska boja je ljubičasta. U korizmi se ne ukrašavaju oltari i crkva, ne sviraju orgulje i druga glazbala, ako nije nužno.
Unutar korizme šest je nedjelja i svaka ima svoje ime. Prva korizmena nedjelja zove se Čista, druga je Pačista, treća Bezimena, četvrta Sredoposna, peta Gluha, a šesta je Nedjelja muke Gospodnje ili Cvjetnica.

Budući da uskrsne svečanosti i sam Uskrs nadilazi sve druge liturgijske blagdane po svojoj važnosti, onda se treba za njega posebno i dobro pripraviti u strogoj čistoći i ozbiljnoj pokori. Ne radi se samo o tome da se sjećamo onoga što se dogodilo, jedne povijesne činjenice našega otkupljenja, nego da taj misterij osobno doživimo i oživimo usvajajući njegovu krepost.

Trajanje korizme kroz četrdeset dana nadahnuto je sjećanjem na četrdeset dana koje je Isus proveo u pustinji, Mojsije na Sinaju i Ilija na Horebu. To znači da je korizma zajedničko “povlačenje” vjernika u jedan poseban stil vjerničkog života kroz četrdeset neprekinutih dana kojemu je cilj da pripravi vjernike na uskrsno slavlje kroz pročišćavanje srca i savršenije vršenje kršćanskih dužnosti. Kroz to vrijeme svaka kršćanska zajednica je posebno sjedinjena s Isusom u pustinji prema programu koji nastoji što više uskladiti s njegovim: život molitve i ustrajnije pokore koja je prožeta intenzivnijim tjelesnim mrtvljenjem.

Isusov boravak u pustinji postao je primjer za kršćansku korizmu koja se sjeća te tajne i obnavlja je. Uzimajući Krista kao svoj uzor i kao svog vodiča, sjedinjujući se s njim u misteriju svete korizme, kršćani se pripremaju da uđu s njim i u misterij njegovog križa.Po Isusovu primjeru, kršćanin se za vrijeme korizme potpuno predaje u službu Bogu. Kao što je Isus bio izložen napadima zloga duha i kršćanin im je izložen. To znači da je korizma vrijeme najčišćeg i najsavršenijeg kršćanskog života i u isto vrijeme ona je razdoblje duhovne borbe. Isto tako korizma je razdoblje čišćenja i duhovnog nadnaravnog rasta. Ona je prije svega posvećena čišćenju srca. To čišćenje nije nešto što u sebi sadrži samo negativnu značajku, odnosno čišćenje od zla, već ono u sebi sadrži također i pozitivan element rasta u kreposti.

Korizmena djela su post, milostinja i molitva.

Post je po svojoj oštrini, strogom slijedu, a posebno po Kristovu primjeru, najosnovniji element vršenja korizme. Praksi posta, koji je obvezatan, Crkva dodaje sva druga djela kršćanskog mrtvljenja. Posebno preporučuje strogu štedljivost kod uporabe dobara i komotnosti sadašnjeg života.
Postiti znači jednom se u danu do sita najesti, a u druga dva obroka manje uzeti. Post obvezuje sve koji su navršili 18 godina i nisu prešli 60. godinu. Nemrs znači ne jesti meso. To smo dužni činiti sve petke kroz godinu, a napose u korizmi. Post i nemrs su obavezni na Čistu srijedu ili Pepelnicu i na Veliki Petak.

Milostinjom se smatraju sva djela milosrđa prema bližnjemu. Gospodin nam je zapovjedio da u isto vrijeme dajemo i opraštamo. Zato kršćanin treba za vrijeme korizme prakticirati dvije vrste milostinje: davati i opraštati.
Korizma nas pripravlja na slavljenje misterija križa. Nitko ne može dobiti puninu božanskog opraštanja, plod vlastit tom misteriju, ako sam najprije ne ispuni uvjet koje je sam Spasitelj postavio: oprostite i bit će vam oprošteno. I na kraju milostinja upotpunjava post.

Dok post i milostinja čiste dušu i pomažu joj da se uzdigne k Bogu, molitva potiče i oživljava održavanje korizme.
Molitvom dobivamo milost koja nam je potrebna da počnemo “svečanost posta” s djelatnom ljubavlju koju primamo i da je ispunimo sve do kraja u pobožnosti. Molitva čini naš post ugodnim pred Gospodinom i daje mu spasenjski učinak. Nema sv. mise u korizmi u kojoj ne bi Crkva, na ovaj ili na onaj način, molila i tražila od Boga da blagoslovi i posveti njezin korizmeni post.
Najsigurniji način podržavanja duha molitve jest sabranje, vanjska tišina i šutnja i postojana meditacija o Svetom Pismu.

_____________________________________________

PRVA KORIZMENA NEDJELJA (C)

MISNA ČITANJA
Pnz 26,4-10
Rim 10,8-13
Lk 4,1-13

Pepelnicom je započelo razdoblje Korizme. To je vrijeme obraćenja i pokorničke priprave u molitvi i postu za najveći blagdan naše kršćanske vjere – Uskrs. Uskrsnuće Gospodnje je najvažnija svečanost naše vjere, jer taj događaj posvećuje i daje smisao svim drugim svečanostima.

Zbog toga je potrebno da se svi pripravimo na dostojan način tom blagdanu nad blagdanima kršćanstva, čisteći se od svih grijeha i ljaga, tako da bi sam Gospodin mogao ponovo uskrsnuti u nama i mi skupa s njim na jedan novi život.

Radi toga je Korizma jedan liturgijski period jako strog i duboko obavezan; to je dugi »hod« čišćenja i priprave da bi mogli »dostojno sudjelovati« u punini preobražujućeg »dara« Pashe, koji će nam Krist ponuditi kao najveći izražaj svoje potpune ljubavi.

Biblijska čitanja pomažu nam shvatiti smisao i orijentaciju našeg korizmenog hoda.

Prvo čitanje iz knjige Ponovljenog Zakona, donosi ganutljivu ispovijest vjere što su Židovi činili prigodom žrtve zahvalnice o blagdanu Beskvasnih kruhova, odnosno prikazanjem prvih plodova obećane zemlje »kojom teče med i mlijeko«, a u koju je Bog »rukom jakom i mišicom ispruženom « konačno uveo svoj narod (usp. Pnz 26,4-10).

Takvim prinosom Izraelci su priznavali da sve što imaju, uključujući i sredstva životnog uzdržavanja, dolazi im od Boga; a pogotovu zemlja u kojoj stanuju je dar Svevišnjega.

Stoga je sasvim razumljivo da kratki pregled povijesti odabranog naroda koji je izricao darovatelj u trenutku stavljanja pred oltar prvine plodova zemlje, nije ništa drugo nego bogoslužni čin priznavanja izvanredne i posebne ljubavi Božje prema svome narodu. Izrael pritisnut nevoljama ropstva, vapio je Gospodinu, Bogu svome, i On ih je oslobodio znakovima i čudesima velikim.

Vjera zapravo nije ništa drugo nego molitva za pomoć upravljena Gospodinu Bogu koji nas jedini može spasiti i uvesti nas u svoje kraljevstvo. To je ono o čemu nam u Drugom čitanju govori sv. Pavao apostol u svojoj Poslanici Rimljanima gdje prepoznaje u pashalnom događaju jedini uzrok našega spasenja.Što nas spašava jest, dakle, unutrašnja vjera u Isusa Krista, ispovijedana također javno pred zajednicom i skupa s cijelom vjerničkom zajednicom Crkve.

Oslobođenje koje nam je Krist donio je mnogo veće i puno dublje u odnosu na ono što je Jahve izveo s Izraelom, jer je ponuđeno svim ljudima i dosiže dotle da slomi jaram smrti kao posljednjeg neprijatelja čovjeka. Ali i ovdje se traži da osjetimo tu »životnu« potrebu za spasenjem i da upravimo prema nebu naše povike za oslobođenjem.Samo tada nam može doći spasenje, jer »tko god u nj povjeruje, neće se postidjeti« (Rim 10,13)

Evanđelje Lk 4,1-13 koje nam opisuje dramatičan susret Isusa sa Sotonom, pomaže nam da najbolje shvatimo smisao Korizme kao vrijeme »kušnje i napasti« što pročišćuju duh i čine ga potpuno poslušnim volji Božjoj koja se očituje u pozivima i tajnovitim preokretima njegove Riječi.

Prilikom krštenja Isus je bio predstavljen kao Mesija te dobio od Oca uputu da ima biti skromni Mesija, poput Sluge patnika iz Izaijine knjige. Događaj današnjeg evanđelja uslijedio je odmah nakon krštenja. Na poticaj Duha Isus se sklonio u pustinju da se izbliza pripravi za mesijansko djelovanje. Luka na početku današnjeg događaja kaže da je Isus bio “pun Duha Svetoga” te da ga je Duh kroz 40 dana vodio pustinjom. Želio je u osami prihvatiti Božju vladavinu nad sobom prije nego što počne propovijedati obraćenje zato što se približilo Božje kraljevstvo ili vladavina. Kroz 40 dana proživljavao je ono što je Izrael proživljavao kroz 40 godina hoda pustinjom: ovisnost o Bogu koji hrani i štiti svoje vjernike.

U sve tri kušnje u pitanju je iskrivljena slika Mesije i Isusova poslušnost Ocu. Suprotno očekivanju sunarodnjaka, te vjerojatno nekih Židova i pogana u vremenu misijskog djelovanja Lukine Crkve, Isus nije Mesija koji bi činio čudesa u prilog sebi. On nije Sin Božji koji bi tako obavljao mesijansku službu da pod svaku cijenu zadivljuje izvanrednim djelima. Odbija napast kruha, vlasti i plivanja na lovorikama zato što svoj autoritet nikako ne želi upotrebljavati za bilo što drugo osim za ono radi čega je poslan. Isus odgovara citatima iz Ponovljenog zakona koji se odnose na prolaz Izraela kroz pustinju. Kao što su oni bili iskušavani u svojoj vjernosti Bogu savezniku, tako i on biva iskušavan. Oni su, međutim, podlegli a on se uspješno suprostavlja napasniku.

Sotona nije uspio zavesti Krista, jer On se potpuno vezao uz apsolutnu vjernost Riječi Božjoj koja je izražaj volje Očeve. Iza te Riječi Božje na koju se neprestano poziva Isus, stoji svemogući i svevišnji Bog koji zahtjeva da se samo njemu klanjamo i njemu jedinome služimo.

To je pouka za sve nas koju nam Isus u ovo vrijeme Korizme upućuje: nije dovoljno samo slušati Riječ Božju, nego je potrebno urediti naš život prema njezinim zahtjevima da bi se i u nama i s nama mogao ostvariti autentičan plan Božjeg spasenja. U tome nam je uzor Isus Krist, naš Gospodin Bog, koji se u pustinji postom i molitvom sprema za svoje mesijansko djelovanje.