Današnja nedjelja donosi poruku o potpunoj kršćanskoj slobodi. O čovjekovoj slobodi ne može se govoriti bez pravilno razvijenih i uspostavljenih suodnosa, svakoga čovjeka, prema Bogu i prema svome bližnjemu. Krist je vrlo zahtijevan u slobodi traženja čovjeka. Božje djelo traži potpunu slobodu riječi i djela, te isključuje svako traženje sigurnosti. Kao nekad, Bog i danas poziva ljude. Odgovor, u slobodi, očekuje se od svakog Kršćanina. A pitanje odgovora nije trenutak, nego cijeli život. Bog zove stalno, svaki dan.
Prvo čitanje (1Kr 19, 16b.19-21)
U današnjem odlomku prikazan je Božji poziv Elizeju preko proroka Ilije. Elizej je poznavao Iliju pa se nije dvoumio poći za njim. Shvatio je ozbiljnost Božjeg poziva pa napušta dom i materijalnu sigurnost zbog služenja Bogu i narodu.
Elizej je djelovao u Izraelu oko 50 godina. Uspomenu na njega sačuvali su njegovi učenici koji su sjećanja na njega i njegovo djelovanje ( njegov rad) zabilježili. Elizej se kao i Ilija, zauzimao za čistoću vjere u jednoga, jedinog, najvećega i najmudrijega Boga-Jahvu. Ostao je uzor u proročko – religijskoj i domoljubnoj djelatnosti.
Drugo čitanje (Gal 5, 1. 13-18)
Apostol Pavao imao je problem sa svojim sunarodnjacima – poluobraćenim ili neobraćenim Židovima. Zapravo, kod obraćenja nisu se htjeli odreći svojih običaja i Mojsijeva zakona.
Među novoobraćenike takvi su unosili pomutnju i razdor. Protiv Pavla, govorili su da je za spasenje nužno obrezanje i opsluživanje Zakona. Pavao se tome energično suprotstavljao, jer je po Božjem prosvjetljenju došao do jasne spoznaje, kako se vječno spasenje može postići jedino posredstvom Isusa Krista. Taj dar se ne može zaslužiti svojim djelima, već ga Bog dariva po vjeri u Isusa Krista.
Pavao je veliki pobornik kršćanske slobode. Zato uzvikuje: „Braćo!“ To je sloboda duha od privezanosti i robovanju običajima i tijelu – sloboda koja nalaže ljubav.
Kršćanin živi u slobodi, po jednom jedinom zakonu svestrane i nesebične ljubavi po uzoru na Isusa Krista. Taj novi život u Kristovoj slobodi prožet je i vođen duhom Božjim. Duh rađa ljubav, te upravlja postupke i odluke kršćana.
Evanđelje (Lk 9, 51-62)
Današnja nedjelja poučava nas kakve učenike Isus treba ili kakvim nas Isus učenicima želi. Isus je na putu u Jeruzalemu. Na putu prema Jeruzalemu, događaju se Isusu različiti susreti. Isus pred sobom, na svom put, šalje glasnike. To je mudra Učiteljeva odluka, jer će doznati kako narod reagira i kako prihvaća njegov ‘hod’ prema Jeruzalemu. U svom prikazu Luka nam predstavlja četiri kategorije Kristovih sljedbenika od kojih svaka ima svoje vlastite interese, čemu se Krist suprotstavlja. U prvu kategoriju spadaju oni koji su već krenuli za njim, njegovi učenici – oni koje on šalje kao glasnike pred sobom. „Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem.“ Samarijanci mu, kada su doznali da je na putu prema Jeruzalemu, odbijaju gostoprimstvo. Jeruzalem je njihovo neprijateljsko središte i ne žele primiti nekoga tko ide tamo. Učenici: Jakov i Ivan, zvani sinovi groma, upravo reagiraju prema svojoj naravi. Budući da nisu bili prihvaćeni od ljudi, reagiraju ljutito i žele se osvetiti. Jakov i Ivan odbijanje doživljavaju kao poniženje. Oni žele silom i ognjem uništiti one koji ih nisu primili. I to baš, ognjem s neba. Krist im se suprotstavlja i kori ih. Upućuje ih na poštivanje ljudske slobode i odabira. Traži od njih da se odreknu sile i osvete.
U drugu kategoriju spadaju oni koji sami sebe pozivaju: „Za tobom ću kamo god ti pošao.“ Krist na ove riječi odgovara prispodobom: „Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.“ U ovom razgovoru ne kaže se tko je čovjek koji s Isusom razgovara. Ali, iz odgovora je jasno da se na Kristovu putu ne može očekivati: udobnost, novac, imanje. Hod za Isusom isključuje svaki materijalni probitak.
U treću kategoriju spadaju oni koje sam Krist poziva, no oni pred zahtjevnim pozivom traže ispriku. Jedan kaže: „Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.“ Briga za roditelje Božja je zapovijed, a pokapanje mrtvih djelo je milosrđa. Ali i pred ovakvom isprikom, koja se poziva na Boga, Krist je dosljedan sebi, uporan i stavlja ispred ono što je za njega primarno: „Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.“ Isus želi reći: mrtvi će biti pokopani, ali Kraljevstvo Božje ne može čekati na tebe! Pored tebe ima drugih koji će to činiti – navješćivati Kraljevstvo Božje.
A četvrtu kategoriju čine oni koji bi rado krenuli za Isusom. Ovdje inicijativa ne dolazi od Isusa. Nema ni imena čovjeka koji želi ići za Isusom. Čovjek želi za Isusom, ali postavlja uvjet. Dolazi Isusu, ali istovremeno postavlja između sebe i njega nešto treće. Ovaj čovjek ne može se odvojiti od svojih ukućana, želi se s njima ‘oprostiti’ i reče Isusu: „Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.“ Isus mu ne kaže da je pozvan, niti mu odgovara na njegov uvjet. Isus Krist, uvijek govori o pozivu koji je bezuvjetan.
Poziv je nalik poslu kojega netko započne i ne ostavlja, dok ga ne završi. Zato mu Isus odgovori: „Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.“ Onaj koji ne može raskrstiti sa svojima i svojim starim životom nije prikladan za kraljevstvo Božje.
Poziv zahtijeva potpuni pristanak i nepodijeljeno srce. Poziv je suradnja između onoga koji poziva i onoga koji se odaziva. Poziv da se naviješta Kraljevstvo – nije u ljudskim rukama. Zov dolazi odozgor, a u ljudskom je srcu odgovor na zov – odziv iznutra, poziv na službu drugima.
