Čitanja:
Am 6, 1a. 4-7 1
Tim 6, 11-16
Lk 16, 19-31
————————————–
Prvo čitanje (Am 6, 1a. 4-7)
U 8. stoljeću pr. Kr. pojavljuju se proroci koji su svoje govore sami pisali ili su ih njihovi učenici zapisivali i tako nama prenijeli. Te proroke općenito nazivamo: proroci pisci. Prorok Amos je prorok tog 8. st. pr. Kr. Zapisano je da je Amos najstariji prorok pisac Staroga zavjeta. On je dakle, bio prvi prorok koji je smatrao da svoje govore i svoja vjerska iskustva treba zapisati za buduća pokoljenja.
Amos je bio pastir iz Tekoe, na rubu judejske pustinje. Jahve ga je uzeo od njegova stada i poslao da prorokuje Izraelu . Propovijedao je za vrijeme kraljevanja Jeroboama II. (783-743.), dakle, u doba slavnog razdoblja, kada se Sjeverno kraljevstvo proširuje i obogaćuje. Društvo je oštro podijeljeno na bogate i siromašne. Bogatstvo, prekriva manjak stvarne religije. Prorok Amos sve to uviđa i oštro osuđuje. Ukazivao je na socijalne nepravde, korio bogate ljude, svećenike, pa i kralja. Zato u Betelu nije mogao duže ostati, jer ga je svećenički poglavar Amasja potjerao iz Betela pod prijetnjom tužbe kralju. Amos je otišao i prije nego je došla osuda od kralja. Ali prije nego je otišao izrekao je svećeniku Amasji, kralju i narodu teške riječi prijetnje, osude i kazne koje će se ostvariti u neposrednoj budućnosti.
U odlomku koji se ove nedjelje čita kao prorok oštro napada vođe naroda i bogataše, jer samo žive u neradu, zabavi, jelu i piću. Prorokove riječi upravljene su protiv lažne sigurnosti vođa naroda. Njima prvima proriče da će uskoro doći ne samo do opadanja materijalnog već i do „sloma Josipova.“ („Josip“ je bio naziv za pripadnike njihovih sjevernih plemena). „Umuknut će veselje raskošnika.“ To se i dogodilo. Asirska vojska kralja Sargona II. god. 722. pr. Kr. osvojila je Sjeverno kraljevstvo.
Drugo čitanje (1Tim 6, 11-16)
Obje poslanice Timoteju i poslanica Titu, srodne su po sadržaju, obliku i povijesnoj situaciji koju iskazuju. Pisane su u obliku pisma. Pisma su zapravo opomene – vrlo službena i crkveno – pravna. Upućuju na Evanđelje – Riječ Kristovu i oživljavaju pravu vjeru. Pavao se predstavlja kao „apostol…po nalogu Boga i Isusa Krista.“ Tako se i „slikom Sina“ izražava bliska povezanost pisca i položaj voditelja zajednice – Timoteja.
Ovonedjeljno drugo čitanje uzeto je iz završnog dijela Prve poslanice sv. Pavla apostola Timoteju. Pisac Prve poslanice Timoteju daje prvo opomenu njemu, Timoteju, voditelju zajednice, ali i svim budućim, mladim nasljednicima Apostola. Oni trebaju biti pravi vjernici i uzor onima koje predvode. Između Boga i čovjeka, posebno kršćanina, postoji uzajamnost: Bog pripada čovjeku, čovjek Bogu. Svaki je kršćanin Božja svojina. Čovjek je ujedno i Božji saveznik, borac za uspostavu Božje časti i Božjih prava u svijetu – Božjeg kraljevstva. Za „Božjeg čovjeka“ lijepo su navedene osobne svetosti: pravednost, pobožnost, vjera, ljubav . To su vrline (kreposti) u odnosu prema Bogu, ali i prema svakom čovjeku.
Pavao podsjeća Timoteja na krsni zavjet: kao što je Krist svoje „lijepo svjedočanstvo,“ za Boga, pred Pilatom zapečatio vjernošću do smrti, tako treba i Timotej: „Čuvaj Zapovijed, neokaljano i besprijekorno, do Pojavka Gospodina našega Isusa Krista.“ Isus Krist se pojavljuje kao Sudac i Nagraditelj, koji će i Timoteju dodijeliti pobjedničku ‘medalju,’ za koju je: svojim radom, vjerom i marom „dobar boj vjere bojevao!“
Evanđelje (Lk 16, 19-33)
Ova nedjelja donosi nam poznatu Isusovu priču o bogatašu i bolesnom siromahu Lazaru. Glavna poruka ove priče vodi nas do Božjeg suda i presude.
Kroz svoju priču iz evanđelja Isus je prvo htio svratiti pozornost na nužnu promjenu bezosjećajnosti i nebrige bogataša prema siromasima. No, drugo što Isus zahtijeva nije samo pravedan život u zajednici nego: pravedan, ponizan i bogobojazan osobni život, svakog čovjeka. Jedno je povezano s drugim i ne može se odvojiti.
Ovaj dio Lukina evanđelja pokazuje nam ogromnu razliku između življenja dvojice ljudi na zemlji. Upada u oči da je bogataš bez imena. Siromah ima ime: Lazar. Ime ima značenje. On jest! U Bibliji je to znak dostojanstva, poziva, identiteta pred Bogom. Bogataš nema ime ne zbog toga što bi bogatstvo bilo loše, nego jer je svoju osobnost zamijenio posjedovanjem. On nije! On ima! Nepošteno bogatstvo prekriva ime, skriva čovjeka. Bogataš je slijep kod očiju. Bogataš ne vidi i ne opaža svijet izvan svojeg bogatstva. Bogataš ne vidi nikoga izvan svoga dvora i svoga bogatstva. Ne vidi sirotog, bolesnog, gladnog Lazara ispred svojih vrata. Bogataš u svojoj zarobljenosti nema srca za čovjeka u nevolji.
Evanđelje, naprotiv, polazi od pretpostavke da postoji i druga strana ljudskog postojanja, druga strana realnosti u koju se dolazi upravo smrću. Ova druga strana nakon smrti je odlučna za našu sudbinu, jer je nepromjenljiva, konačna i definitivna, što nikako ne možemo reći za ovu stranu. Smrt, čini se, ne pravi razlike. Svi su ljudi smrtni. I svi umiru. Isus ovdje, upravo to univerzalno izjednačavanje svih u smrti, postavlja u pitanje. Jer na drugoj strani, nakon smrti, potpuno se promijenilo osobno stanje bogataša i siromaha. Njihovi međusobni odnosi su se potpuno okrenuli. Bogataš prvi puta priznaje da mu je potrebna pomoć i moli ju od siromaha. Bogataš je grešan i pati. On nije grešan što ima. On je grešan, jer ne treba nikoga. On ne gradi mostove do drugoga. Bogataš je u paklu – sam. Vidi Lazara u Abrahamovu krilu – u zajedništvu. On vidi, ali još ne shvaća. Traži da mu Lazar služi, ali na ovoj strani služenja, prijelaza više nema. Sjetio se svoje braće i njima želi pomoći. I u svojoj molbi za kap vode i u molbi da Lazar ode njegovoj braći, bogataš ostaje ono što je oduvijek bio: zabrinut samo za sebe i svoje.
U prispodobi o siromašnom, bolesnom, Lazaru i bogatašu Isus nam želi poručiti da na kraju bogatstvo ne daje nikakvu prednost, a da Bog uvijek prati i ljubi siromaha – ‘malenoga.’ Bogatstvo ne može ništa protiv bolesti i smrti i ne može ništa nakon smrt. Moć se bogatstva pokazuje nemoćnom.
