ČITANJA:
Hab 1, 2-3; 2, 2-4
2 Tim 1, 6-8. 13-14
Lk 17, 5-10
________________
Prvo čitanje (Hab 1,2-3. 2,2-4)
Prorok Habakuk djelovao je u Jeruzalemu pred kraj 7. st. pr. Kr. On naviješta skoru propast Asirije, okupatora nad Judom i Izraelom, ali i pojavu nove svjetske babilonske, osvajačke, velesile. Jedna velesila savladava drugu i tako njegov narod ostaje i dalje okupiran i izrabljivan. To je vrijeme nasilja, nepravde, ugnjetavanja, pljačke i sveopće nesloge.
Ovonedjeljno prvo čitanje prikazuje razgovor između proroka i Boga. Prorok se obraća Bogu, proziva ga. “Zašto ne uništiš one koji čine nepravdu, one koji žive kao da tebe, o Bože, nema?“ To su bila veoma teška pitanja na koja prorok nije nalazio jasne odgovore. Ali, to su pitanja ljudskog opstanka i danas. Unatoč tomu on nije gubio nadu u Božju pravdu. Ipak, prorok je dobio od Boga i odgovor: „Zapiši viđenje, ureži ga na pločice…Jer ovo je viđenje za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti!“
Božja pravda je „spora,“ ali ona će neizostavno doći. Do tada pravednik treba živjeti od vjere, vjerovati da je Bog vjeran i da će se pokazati kao izbavitelj i Spasitelj.
Drugo čitanje (2Tim 1, 6-8. 13 14)
Drugu poslanicu Timoteju sv. Pavao napisao je kad je po drugi put bio zatočen u Rimu, dakle, malo pred smrt. U ovonedjeljnom odlomku Timotej, Pavlov vjerni suradnik i nasljednik dobiva njegovu pouku: „Raspiri milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku…Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora.“ Polaganjem Pavlovih ruku Timotej je primio „milosni dar“.
Božji dar koji je Timotej primio omogućuje mu da ispravno vodi Crkvu. „Milosni dar“ treba u srcu njegovati: „raspirivati – ojačavati.“ Polaganjem ruku, Pavao je Timoteju dao „starješinstvo“ vodeću ulogu u mjesnoj Crkvi. Pisac Timoteja podsjeća i hrabri: da se mora „zlopatiti…za evanđelje, po snazi Božjoj.“ To on može i ne treba se stidjeti niti ičega plašiti, jer djeluje po poticajima Duha Božjega. Kršćanski naviještaj mora uvijek biti ukorijenjen u predaji. Predvodnici kršćanskih zajednica moraju brižno čuvati polog vjere (depositum fidei) kako bi to nasljedstvo bilo spasonosno svjetlo svim naraštajima. I vjernici također primaju „milosni dar“ Duha Božjega posebno na krštenju, krizmi i u euharistiji kao „nadnaravnu“ snagu vjere, ufanja i ljubavi, da bi, uz osobnu suradnju, po tim temeljnim datostima mogli riječju i djelom svjedočiti evanđelje.
Evanđelje (Lk 17,5-10)
U evanđelju ove nedjelje apostoli mole Isusa obraćajući mu se s “Gospodine” da im umnoži vjeru. Oni već vjeruju u Isusa kao Gospodina i kraljevstvo Božje koje on uprisutnjuje svojim mesijanskim djelovanjem. Kako je Isus pred Jeruzalemom gdje ga čeka nasilna smrt, njihova vjera više nije dovoljna. Sami je ne mogu uvećati osobnim zalaganjem. Isus ne ispunjava izravno molbu niti poučava što jest prava vjera. Hiperbolom o presađivanju duda u more pomoću vjere on poučava što vjera može, makar bila i početnička, malena.
Vjera je osobni oslon na Boga i djelovanje u konkretnom svijetu u svjetlu takvog oslona. Tko je vjerom oslonjen na Boga kao svoju životnu stijenu, sposoban je vjernički djelovati u svijetu, kako god taj svijet izgledao nepromjenjiv i dalek od Boga. Na to upućuje i parabola o slugama koji rade bez očekivanja posebne nagrade. Tko se prijateljski oslanja na Boga, sretan je što smije Bogu služiti, bez računice o nagradi, priznanjima i pohvalama.
