Čitanja:
Iz 49, 3.5-6
1 Kor 1,1-3
Iv 1, 29-34
Svetkovinom Krštenja Gospodinova završilo je božićno vrijeme i počinje liturgijsko „vrijeme kroz godinu.“
Ovonedjeljna čitanja otkrivaju smisao Božjeg rođenja kao čovjeka i njegove patnje: rodio se da bi bio „svjetlost narodima i „spas do nakraj zemlje.“
Prvo čitanje (Iz 49, 3. 5-6)
Prorok Izaija 800 godina prije Isusova rođenja, prorokujući o Sluzi Jahvinu, najavljuje Isusov dolazak. Izaijino proroštvo je upućeno Izraelcima koji se nalaze u progonstvu. Očekivani Sluga Božji bi trebao odvesti narod kući i prenijeti Božje spasenje svim ljudima.
Očekivani Mesija više nije kralj, nego je predstavljen kao „sluga,“ što više nije isto, kako za njega tako i za cijeli narod. Ovim riječima objavljuje njegovo poslanje: «Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da budeš spas moj do nakraj zemlje!»Biti „svjetlost narodima“ i izvršitelj Božjeg „spasa do nakraj zemlje,“ više nije u dominaciji nego u služenju – nije u porazu drugih nego u „vlastitoj žrtvi.“
Drugo čitanje (1Kor 1,1-3)
Zajednicu vjernika u Korintu osnovao je apostol Pavao za vrijeme svog drugog misijskog putovanja, oko 50. godine. Pavao je stigao iz Atene u Korint i tu započeo propovijedati Evanđelje. Pavao je opunomoćeni poslanik Isusa Krista i time se poistovjećuje a onim tko ga šalje – Isusom Kristom. Pavao i njegov suradnik Sosten pišu Korintskim kršćanima. Pavao sebe i brata Sostena već na početku poslanice predstavlja: „Ja, Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa i brat Sosten Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima…što prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega.“ Pavao se, dakle, najprije predstavlja imenom, te dodaje da je on apostol, ali ne svojom voljom, nego „po Božjoj volji pozvan.“ Tako već od početka naglašava da je izvor apostolske službe sam Bog.
Evanđelje (Iv 1, 29-34)
Božji naum spasenja za čitavo čovječanstvo u Starom je zavjetu nagoviješten, a potpuno očitovan dolaskom Krista koji odnosi „grijeh svijeta.“ Grijeh svijeta je opreka svetosti i Kraljevstvu Božjem. Osobni grijeh čovjeka udaljava od Boga. Osobni grijesi nisu samo pojedinačni prekršaji. Oni se ‘ulijevaju’ u grijeh svijeta i doprinose porastu „grijeha svijeta.“ Grijeh svijeta je okrenutost svijeta od svoga Stvoritelja.
Ivan u Isusovu dolasku vidi onoga koji će na sebe uzeti grijehe i krivnje naroda. Narod će biti oslobođen od grijeha, a on će njihove grijehe na sebi odnijeti u smrt. Evanđelist Ivan opisuje slijedeće: „Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom, jer bijaše prije mene.“
Evanđelist opisuje ulogu Ivana Krstitelja koji Isusa ne poznaje, ali on za njega svjedoči. Ivan je zapravo samo svjedok, dok Bog djeluje: On ga je poslao, Isus dolazi, Duh Sveti silazi. Evanđelist ovdje Krstitelja predstavlja kao prvoga svjedoka. Njegovo krštenje je povod za svjedočenje. Ivanovo krštenje bilo je simboličan poziv na obraćenje, dok pravo krštenje kao dar Duha, mijenja nutrinu bića. Nakon Ivanova krštenja, Isus započinje javno djelovanje. Duh koji je „lebdio nad vodama“ sada je sišao na njega i započeo novi život.
Crkva je u Ivanovim riječima o Isusu kao Jaganjcu prepoznala bit Isusova dolaska na svijet. Došao je odnijeti grijehe. To je razlog zašto svećenik, neposredno prije pričesti, podižući hostiju izgovara Ivanove riječi. Među vjernicima, dakle, stoji netko koga se ne vidi i ne prepoznaje. Potreban je netko kao Ivan da pokaže onoga koji dolazi. Crkva je od Ivana na sebe preuzela ulogu pokazivanja Isusove prisutnosti među ljudima. Crkva nastavlja naviještati oslobođenje grijeha kao središnje Isusovo djelovanje. Preko Ivanovih riječi, izrečenim za vrijeme euharistije, zajednica vjernika u razlomljenom kruhu prepoznaje prisutnog Krista i kliče mu.
