Čitanja:
Post 12, 1-4a
2 Tim 1, 8b-10
Mt 17, 1-9
Nakon nedjelje s tematikom kušnje, ova druga korizmena nedjelja vodi nas danas na Goru, na susret s Isusom koji je pred učenicima preobražen očevim svjetlom. Na Gori je, Očevim svjetlom, preobraženi Isus, učenicima otkriven u novom svjetlu. Događaj preobraženja ima svoje određeno mjesto. Isus povede učenike „na goru visoku u osamu.“
U iskustvu biblijskog čovjeka gora je mjesto Božjega objavljenja i susreta s njim. Sam dolazak na vrh gore otvara novo gledanje. Odozgor, iz pogleda obasjana Božjim svjetlom, sve izgleda drugačije, pa i put koji je pred Isusom i njegovim učenicima.
Prvo čitanje (Post 12, 1-4a)
Povijest Abrahama je povijest spasenja – Božjeg spasenja. Jednoga dana Abraham snažno osjeti Božji zov. Bog mu je obećao, zemlju, potomstvo, zaštitu i blagoslov. Abraham je poslušan i siguran u Božju riječ. Odmah kreće na put, ali krene k nepoznatom cilju. Odlazi u nepoznato, sa svojom ostarjelom, neplodnom ženom Sarom, iz zemlje svoje i doma očinskog. Krenuo je u obećanu zemlju, o kojoj ne zna ništa. Vodi ga samo Božji glas, vjera i nada. Put kojim je išao Abraham nije bio samo nepoznat nego je bio opasan i dug. Krenuo je iz Mezopotamije, iz Perzijskog zaljeva, išao do vrha Sirije da bi se spustio do Egipta. Na tom mukotrpnom putu dobio je i sina, dakle, potomka kako mu je Bog obećao. Ali, nigdje nije našao ‘mir’ i ‘spokoj’ osim „u smiraju smrti.“ Tek u smrti – na pragu vječnosti – kamo je u početku odlučno krenuo – Bog mu je otkrio da ide: u Obećanu zemlju vječnosti. S Abrahamom je počela povijest Izraela, Izabranog naroda. Bog je u toj povijesti otpočeo pripravu na Krista. Krist je već došao, no povijest spasenja se nastavlja do njegovog Drugog dolaska.
Drugo čitanje (2Tim 1, 8a-10)
Poslanice Timoteju (1Tim i 2Tim), nazivaju se, od 18. stoljeća, Pastoralnim poslanicama, što znači – pastirska ili dušobrižnička pisma. U njima se nalaze pouke o pravilnom obavljanju crkvenih službi. One nisu napisane nekoj određenoj kršćanskoj zajednici (općini), već ih je Apostol napisao osobno voditelju zajednice. No, voditelj, ih može i treba predočiti i zajednici.
U ovonedjeljnom drugom čitanju pisac Poslanice piše Timoteju: „Ljubljeni: Zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga koji nas je spasio… – ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti…“ Božji milosni dar očituje se u spasenju i u pozivu na kršćansku vjeru. Dar je „milosni,“ jer nije ničim zarađen. Bog je iskazao milost ljudima u Kristu Isusu. On je bio prisutan kao počelo, prilikom stvaranja svijeta, ali kao počelo spasenja ljudskog roda. Bog, Otac, planira oduvijek svoj put spasenja: za svakoga čovjeka i za sve čovječanstvo. Njegov je put Krist Gospodin. Budućnost je nagoviještena u Kristu Uskrslome. Pavao živi u vjeri njegova konačnog Pojavka – Epifanije – Kristova Drugog dolaska na kraju vremena. On svojim Uskrsnućem:„obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost – po evannelju.“ Kristova uskrsna pobjeda, na putovima povijesti, treba se dovršiti u svakom njegovom pozvaniku i u svakoj epohi Crkve i svijeta. Krist je prošao kroz muku i smrt i izborio uskrsnu pobjedu za sebe i za sve nas. U njemu je već otpočela naša Budućnost! A za to se treba „Zlopatiti!“
Evanđelje (Mt 17, 1-9)
Evanđelje po Mateju donosi događaj o Isusovu preobraženju. Isus nas vodi na Goru sa svojim učenicima Petrom, Ivanom i Jakovom. On je, na Gori, pred učenicima preobražen očevim svjetlom. Preobraženje pokazuje, za trenutak, slavu u koju Isus ima ući svojom smrću. Isus upućuje svoja tri učenika u ono što će se njemu dogoditi.
Preobraženje je, dakle, predslava uskrsnuća, koja treba ojačati vjeru, nadu i ljubav Kristovih učenika, ali i našu nadu. Isus na goru Tabor vodi samo tri učenika: Petar prvak apostolski, na kojem će Isus sagraditi svoju Crkvu, apostol vjere. Tu je zatim Jakov apostol, kojeg se može nazvati, apostol kršćanske nade. I Ivan, apostol ljubavi. Na gori uz Isusa su: vjera, nada i ljubav – glavni sadržaj našeg kršćanskog života. Bit će apostoli upravo to, samo onda kad spoznaju tko je Isus zapravo. Ovdje na gori oni još to ne znaju.
Na tu vjeru, ufanje i ljubav potiču nas i prva dva čitanja, ove 2. korizmene nedjelje. Abraham vjeruje Božjoj riječi i po njoj ostavlja svoj dom, svoju zemlju, putuje u daleku zemlju i nada se Božjem obećanju, da će od njega poteći veliki narod i da će biti blagoslovljen. Tim djelom pokazuje i svoju ljubav prema Bogu. A sveti Pavao, u drugom čitanju, potiče Timoteja da vjeruje u Evanđelje, da trpi radi Evanđelja i da se nada da će s Kristom uskrsnuti i biti proslavljen. Kršćanstvo je religija poziva, ne autoriteta. Kršćanin je stalno na putu s vjerom i nadom, a Bog je stalno ‘ispred’ nas.
Preobraženje koje predstavlja slavu uskrsnuća, jača našu nadu. Biti kršćanin znači živjeti u nadi. Jedino nam nada može dati snage da nadvladamo iskušenja i sve nedaće s kojima se susrećemo u životu, te odvažno svjedočimo za Krista unatoč svim protivljenjima.
