ČITANJA:
Izl 17, 3-7
Rim 5, 1-2. 5-8
Iv 4, 5-42
U sve tri liturgijske godine od treće do pete korizmene nedjelje, čitaju se dijelovi iz Ivanova evanđelja.
U trećoj korizmenoj nedjelji, evanđelist Ivan nas upoznaje s Kristom – darovateljem žive vode, mesijanskim dobrom. Glavna tema misnih čitanja je voda. Bez vode, nema života. Kruh i voda održavaju čovjekov fizički život.
Prvo čitanje (Izl 17, 3-7)
Božji narod je u izlasku, na putu kroz pustinju, prema obećanoj zemlji. Bilo je to dugo razdoblje od 40 godina. Kroz to vrijeme njihova živote događala su se nezadovoljstva i pobune protiv predvodnika Mojsija i protiv Boga. Gubili su vjeru i nadu u Boga i sumnjali u ispravnost svoga puta. Mnogi su na tom putu umirali, ali su se i mnogi novi naraštaji rađali. Današnje prvo čitanje opisuje pobunu Izraelaca kad je ponestalo vode. Bez vode čovjek nema fizičkog života. Bez vode bi brzo umrli svi. Ali, Bog je Pravednik, On je na djelu. Narod je žeđao za vodom, pa je mrmljao protiv Mojsija i govorio: „Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da ženom pomoriš nas, našu djecu i našu stoku?“
Mojsije je bio veoma zabrinut, zato se obratio Bogu za pomoć, a on mu odredi mjesto i način kako će doći do vode: „Istupi pred narod! Uzmi sa sobom nekoliko…starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i poni. A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda pa neka se narod napije.“ Bog preko Mojsija čini čudo. Iz pećine je potekla voda i tako je spašen izraelski narod. Pustinja je teško mjesto za boravak i preživljavanje, zato je prepuna iskušenja. Mojsije je to mjesto nazvao Masa i Meriba. (Massa = kušnja, Meriba = prigovaranje). Zbog nestanka vode, Izraelci su bili u strahu, prepirali su se, a posumnjali su i u Boga. Prava vjera nikada ne sumnja; Bog je uvijek među nama, pa i onda kada nas ostavi našoj nevolji.
Drugo čitanje (Rim 5, 1-2. 5-8)
U ovonedjeljnom drugom čitanju Pavao rimske kršćane, a i nas učvršćuje u nadi: „Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ Kršćanska je nada iščekivanje eshatoloških dobara: uskrsnuće tijela (Rim 8,18-23) i život vječni, gledanje Boga, jednom riječju: spasenje.
Ljubav koja je razlivena u srcima našim – je ljubav kojom nas Bog ljubi, tu je jamstvo i svjedok Duh Sveti koji djelotvorno prebiva u nama (Rim 8,15). Po njemu se obraćamo Bogu kao sinovi svom Ocu; ova ljubav je uzajamna. Bog, Otac je pokazao svoju neizmjernu ljubav za nas: „dok još bijasmo grešnici Krist za nas umrije.“ Ljudsko biće, ima svoje granice, ono nije svemoguće, već je Svemogućem tek samo nalik. Zato se naša nada ne oslanja na nas same, na naše ljudske sposobnosti, već na Isusa Krista, pobjednika smrti. Ta nada spasenja zaštita je kršćanima na njihovom životnom putu.
Evanđelje (Iv 4, 5-42)
Isus je došao na zdenac, jer je tjelesno žedan. Tamo susreće ženu Samarijanku, a ta je žena: žedna duhovno. U razgovoru s Isusom, žena u Isusu prepoznaje onoga tko može utažiti njezinu žeđ. Žena je grešnica koja se skriva od ljudi. Isus ju ne osuđuje. Isus je prihvaća i nudi joj „živu vodu“ – vodu od koje „struji život vječni.“ On je voda novoga života. Njegov Duh zahvaća ženu, oživljava je od smrtnosti i daruje joj novi život. Žena u Isusu prepoznaje Mesiju. Poučava nas da možemo imati pouzdanja u njega, jer u čemu je sam bio iskušavan, može i nama iskušavanima pomoći.
Isus Krist je darovatelj žive vode. Voda označava ljubav Božju u kojoj su nam dana sva dobra spasenja i to obilno, na način nabujale i razlivene rijeke, u srcima našim. U svim današnjim čitanjima istaknuta je misao božanskog života u nama po Vodi krštenja. Vodom krštenja primili smo obilje Božjega života, postali smo Božja djeca, hram Duha Svetoga. Velika je to milost koju nam je Krist zaslužio svojom smrću i svojim uskrsnućem. I ta Kristova muka i smrt najveći je dokaz njegove Ljubavi. Dakle, za krštenje nije dovoljna samo voda. Ona mora biti oplemenjena Duhom Svetim, odnosno Isusovom ljubavlju koja nam je darovana u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Tek ta voda, koja ‘izvire’ iz Isusova probodenog srca na križu, postaje kupelj preporođenja, postaje vodom sakramenta života, krštenja. To je „živa voda“ koja jedino može utažiti ljudsku žeđ za istinom, ljubavlju i vječnim životom. Tu nam je vodu zaslužio i darovao Isus.
