Čitanja:
Dj 1,12-14
1 Pt 4,13-16
Iv 17,1-11a
Prvo čitanje (Dj 1,12-14)
Liturgija ove vazmene nedjelje u znaku je molitve. U Djelima apostolskim Crkva se najprije pojavljuje kao Crkva moliteljica.
Krist se na dan Uzašašća vratio svome Ocu. Ali prije povratka k Ocu, On je obećao da će biti sa svojima i da će im poslati Duha Svetoga.
Zato ta prva zajednica Crkve pokorava se volji Isusovoj »da ne napuštaju Jeruzalema nego neka čekaju Obećanje Očevo«. I oni kroz to blaženo vrijeme iščekivanja borave u Hramu blagoslivljajući Boga. Tako su učenici Isusovi okupljeni oko Marije očekivali u dvorani Posljednje Večere dolazak Duha Svetoga. Molitvom su se pripravljali za teško poslanje da budu svjedoci Kristovi u svijetu.
Molitva prve kršćanske zajednice se od prvog početka odlikovala jednodušnošću i ustrajnošću.
Jedno i drugo im je Isus toliko preporučivao dok je bio s njima. Sada je ta svojstva sigurno najviše podržavala njegova majka Marija.
Drugo čitanje (1 Pt 4,13-16)
Ovaj odlomak govori o kršćanima u svijetu koji se mogu i trebaju ponašati drukčije od svjetovnih ljudi, ako se otvore poticajima Duha Svetoga.
“Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama! ” (r. 14). To je ime simbol nove vjere. U Antiohiji su poganski sugrađani Isusove sljedbenike nazivali kršćanima ili kristovcima zato što su se po vjeri u Krista kao radosnu Božju vijest i Gospodina razlikovali od Židova i pogana. Petar poziva vjernike na radost, makar to uključivalo i podnošenje izrugivanja ili čak progone. Razlog trajne vjerničke radosti i u patnjama jest što u nama počiva Duh Božji koji je Duh slave. Primili smo ga na krštenju i on s nama ostaje kao Branitelj. On nam omogućuje da budemo u svijetu, za svijet, ali ne od svijeta.
Evanđelje (Iv 17,1-11a)
Ovonedjeljno Evanđelje početak je Isusove velikosvećeničke molitve. Ovo je zaključna molitva Isusova mesijanskog djelovanja u kojoj Isus moli Oca da ga “proslavi”. U toku ministerija vršio je vjerno volju Očevu, a sada vidi da ga čeka nasilna smrt. Moli da Otac po takvoj smrti svoga Sina izvede djelo spasenja. Kao što je Otac djelovao među ljudima po Isusovim “znamenjima” ili čudesima te po Isusovu propovijedanju, neka djeluje i po Isusovoj smrti i proslavi. Prije nego će napustiti svoje učenike prelazeći k Ocu kroz smrt i uskrsnuće, Isus moli za njih koji osjećaju da se ima dogoditi nešto posebno, u isto vrijeme tragično i uzvišeno, zbog čega su i uznemireni.
Isus je došao otkriti istinsko lice Božje, te je zato znao da ih ne može ostaviti na pola puta, ili pak ostaviti ih tek u njihovim uvjerenjima, jer ma koliko bila istina da je Bog jedan, ta istina još uvijek nije izricala ni približno otajstvo Božje koje je on došao objaviti. Jer ako im je i htio navijestiti da je Bog Otac, onda je bilo neophodno da spoznaju i njegova vječnog Sina, što u svojim tumačenjima objašnjava sveti Ćiril Aleksandrijski: „Doista ne može se imati stvarna spoznaja Oca ako se u isto vrijeme ne spoznaje i Sina, jer njegova spoznaja ide uvijek ukorak sa spoznajom Roditelja. U isto vrijeme kako se spoznaje Oca, spoznaje se i Sina. Kad potom kaže da je Otac jedini i pravi Bog, ne isključuje sebe samoga. Jer u njemu i od njega, po naravi, i on će biti pravi i jedini u jedinome.“
