ČITANJA:
Jr 20,10-13
Rim 5,12-15
Mt 10,26-33
Prvo čitanje (Jr 20,10-13)
Blagovijest spasenja kojeg smo mi glasnici sadrži snagu koju ne može uništiti ni naš strah kao ni protivljenje svijeta. Zato tko prihvati da bude prorok Božji u svijetu, mora očekivati protivljenje ljudi pa čak i progonstvo. On ipak ne može izbjeći zadaći koja mu je povjerena, jer uvijek ostaje vjeran Bogu i ljudima kojima je poslan.
Tako prorok Jeremija, vjeran Božjoj riječi, postaje sporan u vlastitoj sredini. Kad je od Boga pozvani prorok korio narod i naviještao mu skoru Božju kaznu, našlo se svećenika, učitelja i lažnih proroka koji su narodu sve odobravali te ga stoga zamrzili.
Ali prorok Jeremija se nije bojao svojih neprijatelja jer je bio svjestan da se na njegovoj strani bori sam Gospodin kao snažan junak.
Drugo čitanje (Rim 5,12-15)
Sam je Isus zbog svojega nastupa doživljavao teške protivnosti od ljudi i podnio je čak i smrt. Osobito je kod Krista muka i smrt na križu bila konačni korak k pobjedi nad svim onim od čega nas je On imao otkupiti.
Do Kristova dolaska na ovaj svijet ljudi su se prepoznavali u Adamu, čovjeku neposluha i grijeha. Od Krista pa sve do svršetka svijeta svi koji u njega vjeruju žive u vjernosti i milosti. »Kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše na sve ljude prijeđe smrt. (…) Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja i dar po milosti jednog čovjeka, Isusa Krista.« (Rim 5,12-15)
Kao što je kraljevstvo grijeha ustanovio samo jedan čovjek tako će i kraljevstvo pravde poteći od samoga jednoga čovjeka. Adam, prva glava ljudskoga roda, poveo nas je u svoj pad; Isus Krist, drugi Adam i glava obnovljenoga čovječanstva, ponijet će nas sa sobom u svome uzašašću k Bogu.
Stoga ako je sigurno, kao što vjerujemo, da su svi ljudi neposluhom Adama postali grešnici, tako još jače moramo vjerovati da će oni Kristovim posluhom postati pravednici.
Evanđelje (Mt 10,26-33)
Razborit se čovjek čuva od zla i izbjegava ga, a jak ga se ne boji i svladava ga.
Isus nas je učio jedno i drugo. On nas opominje da se čuvamo lažnih proroka i uopće ljudi, ali nas isto tako hrabri da se ne bojimo zlih ljudi. Isus svoje apostole poučava u skrovištu zasebno, ali oni će sve njegove riječi neustrašivo propovijedati i s najviših tribina svijeta i tako će njegov nauk iznijeti na svjetlo svih krajeva i vjekova.
Stoga nas kršćane ne može uništiti nikakvo progonstvo, već samo naša šutnja o Kristu. Bit ćemo suđeni prema tome koliko smo pred ljudima priznavali Krista. U toj mjeri će i nas Krist priznavati pred svojim Ocem.
Tko god se dakle prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i je njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.”« (Mt 10,26.32-33)
Isus objavljuje temeljna načela i smjernice poslanja Crkve i svakoga kršćanina. Vjernici znaju da je u planu Providnosti sve predviđeno pa i njihova smrt. No ona nije kraj njihova života, nego prolaz u vječnost. Stoga prepuštaju Bogu način svoje smrti koja će ih ionako zateći. Posve drukčije će biti onima koji žele spasiti život na zemlji pod svaku cijenu: upropastit će dušu i tijelo.
Zato nam naša nesigurnost na zemlji treba ulijevati strah pred Bogom, a Božja dobrota i briga o nama treba nas siliti na ljubav prema njemu. Pravilan strah pred Bogom, da ga ne uvrijedimo, svjedoči o našoj ljubavi prema njemu i neprestano je povećava. Dok nepravilan strah pred ljudima uništava vjeru u Boga.
