Čitanja:
2 Kr 4, 8-11. 14-16a
Rim 6, 3-4. 8-11
Mt 10, 37- 42
Prvo čitanje (2 Kr 4, 8-11. 14-16a)
Prvo čitanje odlomak je iz Druge knjige o kraljevima o Sunamki koja pruža gostoprimstvo proroku Elizeju. On je djelovao u Sjevernom Kraljevstvu od oko 840. pr. Kr. do oko 790. pr. Kr. Glavna mu je zadaća bila obnavljati vjeru u Boga jedinoga koju je bio zabranio izraelski kralj Ahab. Pomogao je da se sruši bezbožna Omrijeva dinastija, iz koje je bio Ahab, te da zapovjednik vojske Jehu bude prihvaćen za kralja. U svom djelovanju trebao je ne samo duhovnu suradnju sunarodnjaka koji su se polagano vraćali vjeri u Boga jedinoga. Trebala mu je i materijalna pomoć jer zbog propovijedanja riječi Božje nije mogao voditi vlastito gospodarstvo. Pobožnu Izraelku koja mu je materijalno pomagala sa svojim mužem on nagrađuje obećanjem da će dobiti dijete koje je dugo i uzalud očekivala.
Drugo čitanje (Rim 6, 3-4. 8-11)
Šesto poglavlje Poslanice Rimljanima najdublje je Pavlovo obrazloženje krštenja kao pridruženja svakog krštenika glavnim spasenjskim događajima: Kristovoj smrti i uskrsnuću. Krštenje nas povezuje sa smrću Isusovom kao događajem spasenja: “Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni”. Krštenje je događaj po kojem krštenik biva u Krista unesen, s njegovom smrću doživotno povezan.
Pavao ističe da se izjednačenost s Kristom u smrti kod krštenika već dogodil, a izjednačenost s Kristom u uskrsnuću ima se dogoditi u budućnosti. Krštenik koji ispovijeda vjeru i kaje se za grijehe odmah dobiva oproštenje grijeha i tako na sebe primjenjuje dogmatsku izreku: “Krist umrije za grijehe naše po Pismima” (1 Kor 15,3). On jest pridružen Kristu koji sada postoji u svojem uskrslom stanju, grijesi mu jesu oprošteni, ali puno osobno uskrsnuće dogodit će se tek u eshatonskoj budućnosti.
Evanđelje (Mt 10, 37- 42)
Današnje nas nedjeljno Evanđelje konfrontira sa jednim teškim Isusovim zahtjevom: tko ne ostavi sve zbog njega – Krista, nije njega dostojan. S pomiješanim osjećajima pristupamo tome zahtjevu. Zar to nije tvrdokornost i nemilosrđe bez mjere – zapustiti odnos prema ocu, majci, djeci, braći, prijateljima, sve što nam je drago i vrijedno? To jedan Bog, koji je Bog – ljubav, ne može misliti. To od nas Bog u tom smislu i ne traži. Ipak on zahtijeva, razriješiti okove, zapustiti svaku vezu, koja koči i smeta našoj navezanosti na njega. Isusa možemo slijediti samo sa svojom cijelom osobom. Ne možemo rezervirati jedan dio za njega, jedan za naše sasvim ljudske odnose. To nasljedovanje ne znači postati stranac svijetu i nije s druge strane rezervirano tek redovnicima. Sasvim suprotno, ono sakriva u sebi goleme mogućnosti, iz te isključive vezanosti na Isusa, zaživjeti život u ljudskoj punini. Pripadamo li Isusu, živimo li od njegove Radosne vijesti, naše ljudske veze poprimaju sasvim drugu dimenziju, jedno drugo značenje. Tek tada možemo susretati naše roditelje, bračnog sudruga, djecu, braću u jednoj do sada nepoznatoj slobodi i pustiti ih naći i ići njihov put u slobodi, koja uključuje međusobnu ljubav i pažnju. Iz te slobode, koja uvijek sa sobom donosi pravu ljubav, služimo Kristu, ako se On po nama objavljuje. Jedan drugi važan aspekt tog odricanja je uska isprepletenost života i smrti. Usred života smo obuhvaćeni smrću, jer toliki rastanci, koje u životu uvijek iznova iskusujemo, uvijek znače i jedan djelić umiranja. Istovremeno pak i jednu novu mogućnost i time jedan djelić uskrsnuća. Izdržimo li ta mnoga mala umiranja u našem životu, njih pretrpimo i ne pobjegnemo pred njima, i zadnja i konačna nam smrt neće više biti strana, niti nas strašiti. Dočekat ćemo je sa sviješću, kako nas iza nje očekuje zadnje i veliko uskrsnuće i vječni život u Božjoj ljubavi.
